Važio je za intelektualca sa brilijantnim umom, a kod kuće se igrao s porelanskim lutkama: Kad je otkriveno šta se krije unutar lutaka svet je zanemeo

Priča o Anatoliju Moskvinu, nekada uglednom akademiku iz Rusije, jedan je od najjezivijih primjera kako se granica između naučne fascinacije i opsesivne patologije može izbrisati do neprepoznatljivosti. Godinama je važio za tihog, povučenog, ali izuzetno obrazovanog čovjeka, poznatog po svom enciklopedijskom znanju i tečnom govoru više od deset jezika. U akademskim krugovima bio je priznat kao stručnjak za lokalnu istoriju i pogrebne običaje, a njegova strast prema proučavanju grobalja činila se bezopasnom, gotovo romantičnom u očima kolega i komšija.

Ipak, iza fasade intelektualca skrivala se monstruozna tajna – godina po godina, Moskvin je potajno preobražavao svoju strast u opsesiju, a opsesiju u jezivu praksu koja će šokirati cijeli svijet.

Akademik i komšija iz sjenke

U malom dijelu Nižnjeg Novgoroda, komšije su Moskvinov miran život smatrale primjerom akademske posvećenosti. Njegov stan, pun neobičnih figura nalik na antičke lutke, posmatrali su kao ekscentričnu, ali bezopasnu zbirku. U njihovim očima, on je bio blagi ekscentrik, čovjek koji dane provodi pišući članke, prevodeći strane tekstove i obilazeći stara groblja radi istraživanja.

Nitko nije ni slutio da te figure nisu izrađene od porcelana, već da se radi o mumificiranim tijelima djevojčica, pažljivo izvađenim iz grobova i preobraženim u groteskne “prijatelje”.

Metodična opsesija

Pod okriljem noći, Moskvin je birao posebne grobove – one u kojima su počivale djevojčice preminule u mladosti. Nakon iskopavanja, primjenjivao je složen proces očuvanja tijela:

• Sušenje mješavinom soli i sode bikarbone, kako bi se spriječilo raspadanje.

• Punjenje tijela tkaninom radi zadržavanja oblika.

• Odijevanje u šarene haljine i čarape, često dodajući perike.

• Modifikacije poput ugradnje muzičkih kutija u grudni koš.

• Umetanje dugmadi ili staklenih očiju u očne duplje, kako bi figure dobile privid živosti.

Ovakva pažnja i detaljnost u pripremi nisu bile slučajne – bile su rezultat godina planiranja i psihološke potrebe da svoje “prijatelje” zadrži blizu.

Život sa mrtvima

Za Moskvinа, ove djevojčice nisu bile beživotna tijela, nego “drugovi” koje je, u svojoj iskrivljenoj percepciji, spasio od “hladne tišine smrti”. Sjedio bi s njima za stolom, gledao crtiće, razgovarao i proslavljao rođendane.

Njegova svakodnevica izgledala je kao groteskna imitacija porodičnog života. Umjesto stvarnih odnosa sa ljudima, Moskvin je živio u svijetu koji je sam stvorio, gdje su granice između života i smrti bile gotovo izbrisane.

Otkrivanje užasa

Godine 2011., nakon što su se njegovi roditelji vratili s odmora i ušli u stan, zatekli su prizor koji je zaustavio dah čak i iskusnim istražiteljima.

Unutrašnjost doma bila je ispunjena redovima “lutaka” – u stvarnosti, raspadnutih tijela djevojčica, pažljivo raspoređenih i odjevenih. Policija je odmah obaviještena, a fotografije iz stana postale su vijest koja je obišla svijet.

Prema riječima lokalnih vlasti, prenesenim u Al Jazeera Balkans, čak su i najiskusniji policajci imali poteškoća da ostanu pribrani pri ulasku u prostoriju.

Psihološki profil i suđenje

Na sudu, Moskvin nije pokazao kajanje. Tvrdio je da su mu djevojčice, u snovima ili mislima, slale poruke i molile ga da ih “izvadi” iz grobova.

Sudski vještaci su zaključili da je riječ o ekstremnom obliku mentalnog poremećaja koji se razvijao godinama, dok je javnosti bio poznat samo njegov akademski rad. Određeno je da nije sposoban za suđenje, te je smješten u psihijatrijsku ustanovu, gdje se nalazi i danas.

Šira društvena pitanja

Prema podacima iz Blica, slučaj Moskvin otvara pitanje prepoznavanja mentalnih bolesti na vrijeme, posebno kod osoba koje se bave izolovanim ili opsesivnim istraživanjima.

Godinama su ga posmatrali kao “čudnog, ali bezopasnog” čovjeka – dok se istina nije otkrila. Stručnjaci upozoravaju da znanje i intelekt nisu garancija moralne stabilnosti i da opsesije, ako se ne prepoznaju, mogu dovesti do tragedija.

Priča o Anatoliju Moskvinу ostaje duboko urezana u savremenu rusku kriminološku istoriju kao jedan od najbizarnijih i najpotresnijih slučajeva. Ona pokazuje:

1. Tanka je linija između fascinacije i opsesije.

2. Naučna strast može postati opasna kada nije praćena moralnim granicama.

3. Izolacija i mentalni poremećaji mogu proći neprimijećeni i kod naizgled uspješnih ljudi.

4. Pravovremeno prepoznavanje problema može spriječiti tragedije.

Moskvinov život i zločini podsjećaju nas da najmračnije priče ne pripadaju uvijek fikciji – ponekad se odvijaju tik uz nas, skrivenе iza zatvorenih vrata i maskirane obrazovanjem, uspjehom i prividnom normalnošću.

U stanu u kojem su tišina i smrt postale svakodnevica, odigrala se drama koja nadilazi granice mašte. Ona ostaje opomena da ljudska psiha, kada krene putem opsesije bez kontrole, može postati opasnija od bilo kojeg horora napisanog na papiru.