Grad Brčko obavijen je tugom nakon vijesti da je u 13. godini života na Ahiret preselio Adil Halilković. Njegov prerani odlazak ostavio je neizmjernu bol u srcima porodice, prijatelja, školskih drugova i svih koji su ga poznavali.
Sjećanje na prerani odlazak Adila Halilkovića
Grad Brčko je ovih dana obavijen tugom i nevjericom. Vijest da je u samo 13. godini života preminuo dječak Adil Halilković potresla je ne samo njegovu porodicu već i cijelu zajednicu. Prerani odlazak djeteta uvijek se doživljava kao nešto što narušava prirodni poredak života, jer mladost u sebi nosi obećanje budućnosti, snova i planova koji tek trebaju biti ostvareni.
U ovom tekstu osvrnućemo se na:
-
okolnosti vezane za njegovu smrt i dženazu,
-
porodicu koja za njim ostaje,
-
sjećanja i utiske koje je ostavio među ljudima,
-
širi značaj ovakvih događaja na zajednicu.
Kroz prepričavanje i proširenu refleksiju pokušaćemo prenijeti težinu ovog gubitka, ali i pokazati koliko je važna snaga zajedništva u teškim trenucima.
Dženaza i ukop – trenutak oproštaja
Dženaza namaz za Adila Halilkovića zakazana je za 6. septembar 2025. godine, neposredno nakon ikindije namaza, u 16:30 sati, ispred džamije na Ivicima. Ovaj trenutak predstavljao je priliku da se cijela zajednica okupi kako bi izrazila tugu i odala počast dječaku čiji je život prerano ugašen.
Sam čin dženaze u islamu ima posebno značenje. On je istovremeno čin žalosti, ali i izraz nade i molitve za dušu preminulog. Okupljanje ispred džamije simbolizira zajedništvo i podršku porodici, dok ukop na gradskom mezarju na Merajama nosi značenje trajnog smiraja i počivališta koje vjernici smatraju prolaznim boravištem na putu ka vječnosti.
Ovakvi trenuci često okupljaju i one koji se možda dugo nisu viđali, jer bol i gubitak brišu razlike i podsjećaju na prolaznost života. Ljudi dolaze da podijele tugu, ali i da svojim prisustvom pošalju poruku porodici da nisu sami.
Ožalošćena porodica – krug tuge i podrške
Adil je za sobom ostavio porodicu čija je bol neizmjerna. Najbliži članovi, među kojima su:
-
roditelji Damir i Edina,
-
sestra Amina,
-
djed Muris,
-
nane Munevera i Raša,
-
amidže Ado i Almir sa svojim porodicama,
-
daidža Enis,
-
tetke Adisa, Merima i Maida sa porodicama,
čine uži krug ožalošćenih koji će se sjećati svakog trenutka provedenog s njim.
Pored najbliže porodice, u žalosti učestvuju i šire porodice Halilković, Mujić, Hajdarević i Itaj, što govori o dubokim korijenima i razgranatoj mreži srodstva. Njegovi nastavnici i razrednici iz III osnovne škole u Brčkom također su pogođeni ovim gubitkom, jer učenici ostavljaju trag ne samo među vršnjacima već i kod onih koji ih uče i prate njihov razvoj.
Bol porodice je, naravno, najveća, ali zajednička podrška komšija, prijatelja i poznanika pokazuje kako tragedija jednog doma može ujediniti širu zajednicu u suosjećanju.
Sjećanja na Adila – osmijeh koji ostaje
Svi koji su poznavali Adila ističu da ga pamte po njegovom osmijehu, iskrenosti i vedrini. Djeca te dobi još uvijek posjeduju čistu i nesputanu radost života, a kod Adila je ona bila izražena na poseban način. Njegova dobrota i sposobnost da unese radost u svakodnevicu ostali su kao trajno sjećanje među onima koji su ga poznavali.
Takva sjećanja imaju neprocjenjivu vrijednost, jer iako fizičko prisustvo prestaje, emotivni trag koji neko ostavi ostaje neizbrisiv. Ljudi ga se sjećaju kao dječaka koji je tek zakoračio u život, sa svojim snovima, školskim obavezama, druženjima i planovima koji nikada neće biti ostvareni.
Prijatelji i školski drugovi sada se suočavaju sa teškim iskustvom gubitka, koje je za djecu tog uzrasta posebno zbunjujuće. U školskoj zajednici, ovakvi događaji ostavljaju duboke rane, ali istovremeno mogu učiti mlade o vrijednosti života, saosjećanja i međusobne podrške.
Širi značaj tragedije – bol koja ujedinjuje
Smrt mladih ljudi, a naročito djece, ima širi odjek od pojedinačnog bola. Ona podsjeća sve nas na krhkost života i činjenicu da je budućnost uvijek neizvjesna. Ovakvi trenuci donose nekoliko važnih poruka:
-
Zajedništvo i podrška – porodica koja tuguje osjeća snagu zajednice kada vidi da nisu sami.
-
Vrijednost svakog trenutka – podsjećamo se da vrijeme provedeno s voljenima treba cijeniti i njegovati.
-
Uloga škole i prijatelja – nastavnici i drugovi uče kako da zajedno prebrode bol i kako da se prisjete prijatelja na dostojanstven način.
-
Religijska dimenzija – vjernici pronalaze utjehu u vjeri, u molitvama i nadi da će duša pronaći smiraj.
Ova tragedija u Brčkom podsjeća da život nije uvijek pravedan i da su gubici neminovan dio postojanja. Međutim, način na koji se zajednica nosi sa tugom može biti izvor snage i nade.
Emotivni aspekt – praznina koja ostaje
Praznina koju ostavlja prerani odlazak djeteta ne može se ničim popuniti. Roditelji ostaju bez sina, sestra bez brata, djed i nane bez unuka. To je rana koja se ne može zacijeliti, već se s vremenom uči živjeti s njom.
Ipak, sjećanja na osmijeh, toplinu i prisutnost postaju ono što grije u hladnim trenucima tuge. Ljudi često pronalaze način da tugu pretoče u sjećanje i uspomenu koja traje – kroz priče, fotografije, uspomene, ali i kroz činove dobrote učinjene u ime preminulog.
Zajednica kao oslonac
U kriznim momentima jasno se vidi snaga zajednice. Komšije, prijatelji i poznanici dolaze ne samo na dženazu, već i kasnije kako bi pružili ruku podrške. U bosanskohercegovačkoj tradiciji, posjete porodici umrlog, zajedničke dove i sjećanja postaju način da se bol podijeli i učini podnošljivijom.
Škole, prijatelji i učitelji također igraju važnu ulogu. Organizacija zajedničkih sjećanja ili odavanja počasti pomaže djeci da nauče kako se nositi s tugom i kako da čuvaju uspomenu na svog druga.
Prerani odlazak Adila Halilkovića ostavio je duboku prazninu u srcima porodice, prijatelja, školskih drugova i cijele zajednice u Brčkom. Njegov život, iako kratak, bio je ispunjen osmijehom, dobrotom i radošću koju je širio oko sebe.
Ovakvi događaji nas podsjećaju na prolaznost života i na važnost da svakodnevno njegujemo ljubav, pažnju i zajedništvo. Bol porodice je nemjerljiva, ali snaga zajednice i vjere može biti izvor utjehe.
Na kraju, ostaje dova i sjećanje: neka je rahmet duši Adila Halilkovića, a njegovoj porodici želimo sabur, snagu i utjehu u ovim teškim trenucima. Iako više nije među nama, trag koji je ostavio svojim osmijehom i vedrinom zauvijek će ostati u srcima onih koji su ga voljeli.
