BONUS ČLANAK:
Bipolarni Afektivni Poremećaj: Kompleksni Poremećaj Raspoloženja i Njegova Terapija
- Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) predstavlja jedan od najsloženijih poremećaja raspoloženja, karakteriziran naizmjeničnim epizodama depresije i manije ili hipomanije. Ova varijabilnost raspoloženja razlikuje BAP od unipolarne depresije, koja se očituje isključivo kroz depresivne epizode. U poređenju s unipolarom, bipolarni poremećaj je složeniji zbog svojih cikličnih priroda i potreba za specifičnim tretmanima.
Prema statistikama, osobe sa bipolarnošću provode otprilike 50% svog života u normalnom raspoloženju, dok ostatak vremena mogu provoditi u različitim fazama poremećaja. Konkretno, oko 33% njihovog života obuhvaća depresivne epizode, 11% manične ili hipomanične faze, a preostalih 6% karakterizira izmjena faza raspoloženja. Ova dinamičnost može otežati dijagnozu i liječenje, jer simptomi mogu varirati od ekstremno niskih do ekstremno visokih raspoloženja.
Depresivni simptomi kod BAP-a slični su onima kod unipolarne depresije, uključujući osjećaj beznade, smanjenje interesa za aktivnosti, nisku energiju, teškoće u koncentraciji, osjećaj krivnje, smanjeno samopouzdanje, pesimizam, suicidalne misli, kao i promjene u apetitu i spavanju. Međutim, kod BAP-a, ovi simptomi mogu biti praćeni epizodama manije, što dodaje složenost u dijagnozi i tretmanu.
Zanimljivo je da u oko 60% slučajeva BAP započinje depresivnim epizodama, što može otežati diferencijaciju od unipolarne depresije. Pravilna dijagnoza je ključna jer liječenje značajno varira. Dok se unipolarna depresija obično liječi antidepresivima, bipolarna depresija zahtijeva drugačiji pristup. U slučaju bipolarnog poremećaja, antidepresivi se primjenjuju samo u teškim depresivnim epizodama i uvijek u kombinaciji sa stabilizatorima raspoloženja ili antipsihoticima. Česta je pojava da neadekvatna upotreba antidepresiva kod bipolarnog poremećaja može uzrokovati brze promjene faza i povećati rizik od miješanih epizoda i suicidnosti.
Da bi se pravilno dijagnosticirao bipolarni poremećaj, potrebno je uzeti u obzir nekoliko karakteristika koje mogu ukazivati na ovu dijagnozu. Na primjer, pozitivna obiteljska anamneza na BAP, rano pojavljivanje prve depresivne epizode (prije 25. godine života), nagli početak ili završetak simptoma, atipični simptomi depresije (poput hipersomnije, povećanog apetita, žudnje za slatkišima), sezonske promjene raspoloženja, miješane epizode (depresija uz psihomotornu agitaciju ili iritabilnost), brze promjene raspoloženja, prisutnost komorbidnih stanja poput zloupotrebe supstanci ili bulimije, kao i nedostatak odgovora na antidepresive, sve su indikativni faktori za BAP.
- Liječenje unipolarne depresije, obično obavljaju liječnici obiteljske medicine, dok je za bipolarni poremećaj potrebna specijalizirana psihijatrijska pomoć. Kada se radi o unipolarnoj depresiji, izbor antidepresiva treba biti individualiziran, uzimajući u obzir specifične simptome, komorbiditete, prethodne terapije, nuspojave i troškove. Antidepresivi druge generacije (kao što su sertralin, fluoksetin, venlafaksin) često su prvi izbor zbog njihove učinkovitosti i podnošljivosti. U slučaju simptoma poput problema sa snom, sedativni antidepresivi poput mirtazapina mogu biti preporučeni, dok antidepresivi koji djeluju na noradrenalinski sustav mogu pomoći kod simptoma umora i niske energije. Za atipične oblike depresije i one povezane sa perimenopauzom, dualni antidepresivi poput duloksetina mogu biti od koristi.
Nažalost, depresija često ostaje neprepoznata ili neliječena. Oko 50% oboljelih ne prepoznaje svoju depresiju, a 75% njih ne prima adekvatan tretman. Nedovoljno liječenje je rezultat nedostatka doza ili preranog prekida terapije. Važno je da pacijenti primaju antidepresive najmanje godinu dana za prvu depresivnu epizodu, a 3-5 godina za ponovljene epizode. Uspješno liječenje depresije nije samo pitanje otklanjanja simptoma, već i prevencije novih epizoda i poboljšanja kvalitete života. Neliječena depresija može dovesti do značajnih socioekonomskih posljedica, uključujući povećan rizik od suicida i kardiovaskularnih bolesti, što čini pravilan tretman i dijagnozu ključnima za dobrobit oboljelih.
