Vučić: U ime građana Srbije izražavam svoje saučešće porodicama bošnjačkih žrtava

Riječi koje odjekuju tišinom – Reakcija predsjednika Srbije na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici

Trideset godina nakon najmračnijeg poglavlja savremene evropske istorije, svijet se još jednom prisjeća genocida u Srebrenici – zločina koji je ostavio duboke ožiljke na kolektivnoj savjesti čovječanstva. Ova tužna godišnjica ne predstavlja samo sjećanje na izgubljene živote, već i ispit savjesti za cijeli region.

U tom kontekstu, pažnju javnosti je izazvala izjava predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koji se povodom ove značajne godišnjice oglasio putem javne poruke. Iako su mnogi očekivali jasnu i nedvosmislenu osudu, njegov izbor riječi ponovo je otvorio stara pitanja i izazvao različite reakcije, kako unutar regiona, tako i na međunarodnoj sceni.

 Politička izjava bez ključne riječi

U svom javnom obraćanju povodom obilježavanja 30 godina od srebreničkog masakra, Vučić je izrazio saučešće porodicama stradalih, navodeći da se radilo o “strašnom zločinu”, ali je – što je u regionu postalo predmet kontinuirane rasprave – ponovo izostavio termin “genocid”, iako je taj događaj pravosnažno presuđen kao takav pred međunarodnim sudovima.

Izjava predsjednika Srbije glasila je ovako:

“Danas se navršava trideset godina od strašnog zločina u Srebrenici. Ne možemo promijeniti prošlost, ali moramo promijeniti budućnost. Još jednom, u ime građana Srbije, izražavam svoje saučešće porodicama bošnjačkih žrtava, uvjeren da se sličan zločin nikada više neće ponoviti.”

U ovim riječima prepoznaje se žaljenje, apel za mir i poziv na okretanje budućnosti, ali istovremeno i izbjegavanje preciznog imenovanja događaja onako kako ga prepoznaje međunarodno pravo.

Ključni elementi izjave mogu se svesti na sljedeće:

• Saučešće porodicama žrtava, izraženo u ime građana Srbije.

• Nazivanje događaja “strašnim zločinom”, bez korišćenja termina genocid.

• Apel na budućnost, s naglaskom na to da se sličan zločin nikada ne ponovi.

• Poruka pomirenja, ali bez suočavanja sa terminološkom i pravnom istinom.

Međutim, ono što nedostaje u njegovoj poruci – i što izaziva najviše pažnje – jeste:

• Nedvosmislena osuda genocida kao zločina protiv čovječnosti.

• Priznanje presuda Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde.

• Spominjanje odgovornosti onih koji su zločin naredili, počinili ili podržali.

Iako se u izjavi prepoznaje doza diplomatske obazrivosti, nedostatak ključnog termina – genocid – mnogi tumače kao nastavak politike poricanja, ili bar opreznog izbjegavanja potpunog suočavanja sa prošlošću.

Uprkos tome što Vučić izražava vjeru u budućnost i nadu da se zločin neće ponoviti, mnogi analitičari i predstavnici bošnjačkih udruženja ističu da bez priznavanja istine, pomirenje ostaje nedovršeno i suočavanje sa prošlošću ostaje neiskreno.

Kontrast između javne poruke i pravne stvarnosti

Jedan od ključnih problema koji se iznova pojavljuje u odnosu političkih elita prema Srebrenici jeste diskrepancija između političkog narativa i međunarodnih pravosudnih presuda. Podsjetimo:

• Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio je da su događaji u Srebrenici u julu 1995. predstavljali genocid.

• Međunarodni sud pravde (ICJ) 2007. godine potvrdio je isti zaključak u presudi po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije.

• U više presuda osuđeni su visoki vojni i politički funkcioneri, uključujući Ratka Mladića i Radovana Karadžića, upravo za djela genocida.

U tom kontekstu, svako javno istupanje – naročito lidera države koja se u međunarodnim presudama spominje zbog nečinjenja i nesprečavanja genocida – nosi dodatnu težinu. Očekuje se ne samo diplomatska izjava, već i etička i moralna odgovornost u imenovanju stvari pravim imenom.

Da li izjava bez riječi “genocid” znači korak naprijed ili nazad?

Izjava predsjednika Srbije povodom 30. godišnjice zločina u Srebrenici ostaje dvostruka: s jedne strane, ona odražava žaljenje, poziv na pomirenje i vjeru u bolju budućnost, ali s druge – izbjegava ključnu riječ koja bi označila istinski iskorak ka pomirenju i pravdi.

U kontekstu suočavanja sa prošlošću, riječi imaju težinu, ali i tišina o određenim riječima može biti jednako glasna. Kada se govori o Srebrenici, ne postoje neutralne zone. Ili se priznaje istina – sa svim njenim bolovima i posljedicama – ili se istina relativizuje kroz diplomatski jezik.

Pomirenje bez istine je krhko.
Pravda bez priznanja je nepotpuna.
Sjećanje bez iskrenosti je prazno.

Zaista, kako je i sam Vučić rekao – “prošlost se ne može promijeniti”. Ali ono što se može i mora mijenjati jeste odnos prema toj prošlosti. Bez straha, bez zadrške, i bez selektivnog pamćenja.