Dragomir Bojanić Gidra, rođen 13. lipnja 1933., bio je poznati glumac podrijetlom iz bivše Jugoslavije. Njegove iznimne izvedbe i portretiranje nezaboravnih likova u srpskoj kinematografiji priskrbili su mu široko priznanje, ostavljajući publiku u šavovima. Unatoč tome što je proživio duboku tragediju u djetinjstvu, odbio je dopustiti da mu ona definira život, nosio ju je u sebi, ali nikad nije dopustio da zasjeni njegovo putovanje.
Gidrino odrastanje uvelike je odstupalo od norme, lišeno uobičajenih iskustava koja bi se očekivala tijekom djetinjstva. Tragedija se dogodila u nježnoj dobi dok je tugovao zbog preranog gubitka roditelja. Novka, Gidrina majka, podlegla je tuberkulozi u njegovim ranim godinama, no nesreći obitelji Bojanić tu nije kraj. Usred Drugog svjetskog rata Gidrin otac Jovan, zvani Joca, tragično je preminuo dok je Gidra još bio tek desetogodišnje dijete.
U očajničkoj potrazi za preživljavanjem i trenutnim zaposlenjem, Dragomir je napustio dotadašnje zanimanje i otisnuo se u sferu prerade mesa, voća i povrća. Utjehu je potražio u lokalnoj srednjoj školi, posvetivši se svladavanju umjetnosti konzerviranja hrane. Odlučno je završio studij i dobio željeno mjesto u cijenjenoj Tvornici konzervi “Crvena zvezda”.
Sa stečenom stručnom spremom za kemijsku tehnologiju STŠ Kragujevac, ponosan sam što sam VKV. Moj put u ovoj oblasti počeo je kad sam se zaposlio u fabrici konzervi „Crvena zvezda“ u Kragujevcu. No, upravo mi je angažman u amaterskoj pozorišnoj grupi „Sveta Mladenović“ otvorio put u cijenjeno Narodno pozorište u Kragujevcu, čiji sam dugi niz godina bio stalni član. U jednom intervjuu datom početkom sedamdesetih Gidra, kako su ga od milja zvali, izrazio je žarku želju da svoj nesvakidašnji talent pokaže i izvan granica Kragujevca. Priča se da su Gidrini kolege velikodušno udružili sredstva kako bi financirali njegov put u Beograd, gdje je mogao upisati renomiranu Akademiju i dalje usavršavati svoje vještine.
Odmah se u startu neprimjetno uklopio u cijenjene redove Raše Plaovića i vrlo brzo osigurao ulogu u Narodnom kazalištu. I kako se kaže, ostalo je povijest… No, veza s Markom Todorovićem prekinuta je, a nastavak snimanja u ulozi Milana predstavljao je određene poteškoće nakon nesretnog slučaja, unatoč njihovom uvjerljivom prikazu prijateljstva na platnu.
Omiljene televizijske emisije “Lude godine” i “Žikina dinastija” kroz desetljeća su osvajale publiku svih generacija. Trajnu popularnost ovih emisija velikim dijelom mogu zahvaliti iznimnim portretima Žike i Milana Dragomira Bojanića Gidre i Marka Todorovića.
Nakon završetka petog dijela “Žikine dinastije” saznalo se da je Todorović izrazio namjeru da odustane od uloge. Ova odluka je potaknuta Gidrinom istovremenom uključenošću u više projekata, zbog čega je bila potrebna odgoda dok se ne utvrdi obostrano prikladan datum. Zoran Čalić, redatelj “Ludih godina”, otkrio je da je Gidra 1985. godine snimio zapaženih sedam-osam filmova. S obzirom na svoje angažmane i na kazališnim predstavama, Gidra nije bio siguran kojem projektu dati prednost.
Čavić je, citirajući Marka Todorovića, prenio nepokolebljivu odlučnost da se nastavi s unaprijed dogovorenim godišnjim odmorom, odlučno odbacujući svaku sugestiju o odgodi. Unatoč Čavićevim upornim pokušajima da se s njim pomiri, s obzirom na njegovu ključnu ulogu u filmu, više su se puta susreli u jednom lokalnom lokalu u nastojanju da ublaže njegov otpor. Na kraju su uspješno dovršili film koji je jako odjeknuo kod publike, postigavši ogroman uspjeh. Gidra, svjestan te situacije, često bi zaigrano zadirkivao Marka tijekom snimanja. Unatoč njihovim kontrastnim stilovima glume, dijelili su snažnu vezu i na setu i izvan njega, što je rezultiralo izvanrednim duom. Unatoč konačnom rješenju i Todorovićevoj nepokolebljivoj predanosti svojoj ulozi, Gidra se često olako šalio na račun situacije. Bojanić se, prisjeća se njihove zajedničke težnje za bijegom, jednom prilikom sukobio s kolegom.
