Jedan od poznatih citata iz remek-djela “Tvrđava” cijenjenog srpskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo baš na današnji dan 1982. godine, glasi “Sve će se dogoditi. Ipak, nudi li ovaj pojam uistinu utjehu? Sreća, ljubav, samo postojanje, sve će proći. Možemo li pronaći nadu u spoznaji da je sve prolazno?
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli i tu je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Nakon toga diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je 1930. postao član studijske grupe. Po završetku studija 1934. započeo je pedagoški put na Građansku školu od 1935. do 1941. Uz to je 1936. određen za suplenta na Realnim gimnazijama u Tuzli.
Bosna nikada nije u potpunosti prihvatila Mešu, čovjeka koji nije pristajao na kompromise i ostao ustrajan u svojim uvjerenjima. No, njegova supruga Daroslava Darka Božić, žena od inteligencije i nepokolebljivog povjerenja, stala je uz njega, iskazujući nepokolebljivu odanost i spremnost da ga prati bilo gdje. Kao kći generala iz Kraljevine Jugoslavije, imala je snažno uvjerenje i neustrašivo je iskazivala nepokolebljivu potporu Meši i njegovim nastojanjima. Moguće je da je njen utjecaj nadahnuo Mešu da napiše riječi: „Tko propusti ljubav, promašio je život.
Obuzet njegovom dubokom privrženošću prema Dari, Meshin fokus postao je fiksiran isključivo na nju, čineći ga nesvjesnim svega ostalog. Bio je potpuno svjestan činjenice da je ona božanski blagoslov namijenjen njemu. Kada su krenuli iz Sarajeva, odgovor je bio apatičan. Naime, tjednik “Svijet” je čak otišao do te mjere da je izostanak Meše Selimovića beznačajan bez Savića i Repčića. Ova dvojica nogometaša prešla su iz FK Sarajevo u Crvenu zvezdu, što je podržao i sam Meša, prenosi Balkanpress.com.
Ne samo fiksiran na pobjedu, već radije na pretvaranje poraza u katalizator inspiracije, Meša Selimović posjeduje i otpornu fasadu i suosjećajnu srž. U jeku okupljanja u zagrebačkom Kutku za knjigu, organizatori su postavili pitanje Meši Selimoviću, očekujući provokativan odgovor. Pitali su me: „Mehmede Selimoviću, i pored oca Alije i majke Paše, zašto se izjašnjavaš kao Srbin?
U trenutku koji je utihnuo u cijeloj prostoriji, samouvjereno je i bez ikakve dvojbe odgovorio: “Sve do 1941. identificirao sam se kao Srbin, iako se nikada nisam istinski zapitao zašto. No, od te godine otkopao sam samu bit mog identiteta.” O Mešinom podrijetlu se mnogo nagađalo, posebno kada je u pitanju njegova privrženost srpskoj nacionalnosti. Selimović je jednom prokomentirao: “Biti Srbin je i stvar ponosa i ima značajnu cijenu!” Srećom, sve nedoumice otklonjene su Selimovićevom posljednjom oporukom.
Iako je moje muslimansko porijeklo neporecivo, ponosno se identificiram kao Srbin. Moja književna odanost leži u srpskoj književnosti, dok također priznajem Bosnu i Hercegovinu kao svoju književnu domovinu, umjesto da pripadam posebnoj srpsko-hrvatskoj književnoj tradiciji. I moje nasljeđe i osobna uvjerenja jednako su važni u oblikovanju mog identiteta i umjetničkog izražaja. Svaki pokušaj razotkrivanja ovih aspekata, bez obzira na motiv, predstavljao bi kršenje mojih inherentnih prava zaštićenih Ustavom.
Čvrsto sam privržen svojoj naciji i divim se cijenjenim piscima poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Moja duboka povezanost s ovim književnim osobama ne zahtijeva nikakvu potvrdu. Uredništvo “Srpske književnosti u sto knjiga”, redom uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, prepoznalo je tu činjenicu. Nisam slučajno što ovo pismo podnosim Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, tražeći službeno priznanje kao pouzdan izvor biografskih podataka. Meša je to istaknuo, a njegova izjava uvrštena je u knjigu Dobrice Ćosića „Prijatelji.
Šefkija Selimović, starješina Komande tuzlanskog kraja, svjedočio je rušilačkom djelovanju ustaša, koji su mu u rušilačkom pohodu spalili kuću i okućnicu. Unatoč razaranju, tračak nade pojavio se krajem 1944. kada mu je stigla nevjerojatna vijest da mu je supruga nekim čudom preživjela logor. Ovo radosno otkriće ponukalo je Šefkiju da se vrati u Tuzlu. U nastojanju da na brzinu popravljene prazne sobe pretvori u prostore pogodne za stanovanje, skupio je krevet, ormar, stol, stolicu i nekoliko bitnih stvari iz primarnog skladišta. Nažalost, zbog njegova angažmana u partizanima i rodbinskih veza s dvojicom braće komunista koji su bili aktivni borci, ovaj je postupak ocijenjen neoprostivim prijestupom.
Kako je sunce izlazilo, čovjek pun nevinosti postao je žrtvom pogrešne ideologije koja nije uspjela shvatiti duboku radost koju je osjetio kada je njegova žena pobjegla od užasa ustaškog režima i ponovno se ujedinila s njim. Njegov san o stvaranju utočišta za njihovu ljubav okrutno je uništen. Ono što zaista začuđuje u ovoj tragediji je bezvoljnost Tevfika, trećeg brata i zapovjednika partizanskih snaga, koji ima istaknutu ulogu u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja. Unatoč svom utjecajnom položaju, svjesno je odlučio da se suzdrži od intervencije ili zagovaranja vlastite krvi i mesa.
Meša je doživotno gajio kiv prema Partiji zbog nepravednog strijeljanja Šefkije, kao i njegovog brata, te apatičnog stava prema odbrani nevinog čovjeka. Njegova neumoljiva potraga za otkrivanjem Šefkijinog posljednjeg počivališta trajala je, jer je ostala enigma, kazna rezervirana za najopakije pojedince. Stvaranje njegovog remek-djela, “Derviš i smrt”, proizašlo je iz ove duboke tuge i prkosa protiv opresivne uskogrudnosti. To je služilo i kao priznanje i kao isprika njegovom bratu, koji je tajno izjavio da je nevin u svojoj posljednjoj poruci Meši: “Brate, nisam kriv.
Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji, bila je Mešina prva supruga. Bila je poznata po svojoj visini, vitkoj figuri, okretnosti, živahnosti i sposobnosti ispunjavanja želja. Njihova zajednica rodila je kćer Slobodnak. Međutim, Mešin životni tok dramatično se preokrenuo kada je za svog boravka u Beogradu susreo Daroslavu Božić, izdanak istaknutog vojnog dužnosnika. Meša je odmah bio očaran njome i uvjerio se da je ona nebeski dar koji mu je darovan.
Desina ekstremna averzija prema Darku rezultirala je time da ju je žigosala kao nevjernu ženu, promiskuitetnu osobu, uništavačicu kućanstava i osobu sumnjive etike. Desina zavist bila je toliko ogromna da se Meša morao založiti i dati objašnjenje pred stranačkim sudom kako bi se zaštitio.
Povjerenstvo federalnih ministarstava odlučilo je odbaciti prijedlog stroge opomene kao stegovne mjere zbog nelojalnosti pojedinca stranci i nepoštivanja stranačkih načela. Konkretno, smatralo se neprihvatljivim da se netko tko ima stranačku pozadinu i supružnika sličnog političkog opredjeljenja bavi idejom upuštanja u izvanbračnu aferu, osobito s kćeri visokog kraljevskog dužnosnika, kao da je moralno propao član buržoazije.
Meša se suočio s duboko potresnim incidentom kada je njegov rođeni brat bezosjećajno i nepravedno otet tijekom okupljanja. Ovaj skup, čiji je dio postao s težnjom poštenja i istinskog poštovanja prema svim ljudima, još jednom je pogriješio u pokušaju da ugasi svoju naklonost prema drugoj, svoju ljubav prema ženi.
Nepokolebljiv zbog izdaje svojih bivših saveznika ili nevjernog dezertiranja njegovih nekoć pouzdanih drugova, Mesha je stajao čvrst, nepokolebljiv u svojoj odlučnosti. Odbijao je dopustiti da mu neizmjerna bol koju su pretrpjeli dok su se borili jedno protiv drugog slomi duh. Unatoč nebrojenim kušnjama s kojima su se suočavali, podnoseći stalno zanemarivanje, odbacivanje i prezir od drugih, par je nastavio za dobrobit svoje dvije kćeri. Meša je posebno poražavajućim smatrao odbijanje kolega.
Obavio ga je osjećaj neopipljivosti, kao da se tlo pod njegovim nogama pretvorilo u ništa više od zraka ili vode. Obuzeo ga je strah dok se pitao kako mu je život mogao biti oduzet bez ikakvih vidljivih rana ili znakova nasilja. Unatoč njegovoj prisutnosti, činilo se kao da ga nitko ne može opaziti. Ovim riječima, koje je Mehmed Meša Selimović zapisao u svom romanu „Tvrđava“, dirljiv je opis njegove zemlje. 11. srpnja 1982. godine u 72. godini života mirno je preminuo gledajući finalnu nogometnu utakmicu Svjetskog prvenstva u nogometu u Jovanovoj ulici u Beogradu.
Nakon njegova odlaska, točno u 22 sata, njegovo beživotno tijelo ispratila je Darka, žena za koju je, poput Meše, bio spreman riskirati. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a nakon njegove smrti, vlasti SR BiH su tražile da se Mešini posmrtni ostaci prenesu u Sarajevo radi ukopa, ali ta molba nikada nije ispunjena.
