Na vrhuncu ere Bijelog dugmeta Goran Bregović pojavio se kao vrlo hvaljen skladatelj u bivšoj Jugoslaviji. Čak i danas njegove pjesme iz tog vremena odzvanjaju publikom. Danas ćemo se pozabaviti Bregovićevim druženjem s Brozom Titom i istražiti jesu li među njima postojali kompromisi.
Grupa Bijelo dugme, cijenjeni kolektiv, stekao je ogromnu popularnost i izvršio značajan utjecaj ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i izvan njenih granica. Njihove su glazbene kreacije nadmašile vrijeme, postale amblematične i služile kao himne za generacije odgojene tijekom 1970-ih i 1980-ih. Neki od milja nazivaju “pastirski rock”, njihov glazbeni žanr besprijekorno je spojio utjecaje rocka i folka. Te pjesme ne samo da su pružale zabavu, već su prenosile i dubok društveni i politički komentar. Široko rasprostranjeno obožavanje Bijelog dugmeta, zajedno s njihovom nepokolebljivom predanošću svojoj poruci, potaknulo je nagađanja da bi ih možda poduprla vlada.
Tijekom intervjua, Goran Bregović, osnivač grupe, podijelio je svoje iskustvo nastupa pred Josipom Brozom-Titom, bivšim predsjednikom Jugoslavije. Bregović se rado prisjetio i poziva Titu da nastupi tijekom novogodišnjih svečanosti te kako su neki Titovi prijatelji pjevali popularnu pjesmu ‘Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac’. To je dovelo do toga da je pozvan bend koji je izvodio pjesmu jer su znali da će se svidjeti Titu. U intervjuu za Nedeljnik, Bregović je ispričao kako je Tito nakon samo pet sekundi začepio uši, zbog čega su nakon samo osam sekundi munjevito izašli s pozornice. Slijedom toga, u sklopu Vladine inicijative, Bregovićevi nastupi sada su ograničeni na maksimalno deset sekundi.
Kako stoji na stranici, o događaju je ispričala još jedna istaknuta osoba s prostora bivše Jugoslavije, konkretno hrvatska pjevačica Tereza Kesovija. Međutim, njezino se sjećanje malo razlikuje. Kako javlja n1info.si, dok bend nije bio dužan napuštati pozornicu, Tito je odlučio izaći iz prostorije zbog nepodnošenja glazbe. Želio bih s vama podijeliti jednu intrigantnu sitnicu: Jovanka Broz nadaleko je poznata kao najpoznatija Titova supruga. Putevi su im se prvi put ukrstili tijekom Drvarskog desanta 1944. godine, gdje je Jovanka Budisavljavić bila partizanska bolničarka.
Njihova ljubavna priča bila je tema raznih priča, no jedna je činjenica neupitna – vjenčali su se u travnju 1952. Stevo Krajačić upoznao je s njom Titu, koja je 32 godine starija od Jovanke Budisavljević, s prikrivenim motivom da je iskoristi za utjecaj. Josip Broz u ime sovjetskih tajnih službi. Već 1946. preuzela je ulogu domaćice u Titovoj rezidenciji. Unatoč nedostatku profinjenih manira, Tito nije mogao zanemariti njezinu zadivljujuću ljepotu koju karakterizira gusta crna kosa i zamamna figura. Nije dugo trebalo da Jovanka postane Titova ljubavna partnerica.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Aleksandar Ranković, koji je obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova, uputio je poseban apel svojim podređenima u republici da odabrana skupina mladih žena pristupi maršalskoj službi. Nakon pažljivog razmatranja oko 50 kandidatkinja, Ranković je osobno odabrao pet djevojaka i predstavio ih Titu. Od tih kandidata Tito je zapazio Jovanku Budisavljević, 24-godišnju partizanku. Točnost ove priče potvrdio je general Đoko Jovanić, bivši direktor jugoslavenske kontraobavještajne službe, koji je izjavio da je upravo on odgovorio na Rankovićev zahtjev i naveo Jovanku kao Titovu suradnicu.
U priči Marjana Kranjca, bivšeg generala JNA, navodi se da je Jovanka već 1945. godine preuzela dužnost higijeničarke, zadužene za nadzor zdravlja, čistoće i prehrane osoblja. Nakon što je 1946. umrla Titova voljena Davorjanka Paunović, Kranjec tvrdi da je Jovanka prešla na mjesto Titove osobne tajnice. Jovanka Budisavljević, rođena 7. prosinca 1924. godine u ličkom selu Pećani, bila je drugo dijete Mice i Milice. Zanimljivo je da se u dobi od 17 godina pridružila Savezu komunističke omladine Jugoslavije.
Tijekom burne ere Drugog svjetskog rata 1943. pretrpjela je ozljedu noge i dobila tifus. Prije navršene 21 godine dobila je dva priznanja za hrabrost i preuzela odgovornost za čuvanje Partizanskog spomenika 1941. godine. Dokument o vjenčanju otkriva da su Tito i Jovanka izmijenili svoje zavjete na intimnoj ceremoniji održanoj u šarmantnoj vili “Dunavka” godine u Iloku. Mladoženju je pratio Aleksandar Ranković kao kum, dok je ulogu mladenkina pratioca imao general Ivan Gošnjak. Nakon što je imenovana prvom damom, službeno je predstavljena javnosti tijekom diplomatskog sastanka posjetio britanski ministar vanjskih poslova Anthony Idne.
Tijekom ranih 1970-ih, bračna veza između para počela je opadati, što je dovelo do intenzivnih političkih rasprava. Jovanka je tvrdila da su njezini postupci bili vođeni željom da zaštiti svog ostarjelog supruga od mnoštva pojedinaca, sumnjajući da bi deset od jedanaest njegovih državnih tajnika potencijalno mogli biti špijuni. Suprotno tome, njezini su se protivnici suprotstavili tim tvrdnjama, tvrdeći da je postupala protivno najboljim interesima svog supruga. Od 1974. do 1988., službeno izvješće koje je naručilo Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije otkrilo je da je Jovanka dominirala diskursom u najvišim ešalonima jugoslavenske politike, s ukupno 59 sastanaka koji su bili isključivo usredotočeni na nju.
Tito je 21. siječnja 1974. pokrenuo istragu o “drugarici Jovanki”, naloživši Savezu komunista Jugoslavije da osnuje posebnu komisiju. Tijekom nekoliko godina Titov i Jovankin brak se pogoršao, što je rezultiralo dugotrajnim sukobima. Titov liječnički tim službeno je obavijestio jugoslavenske vlasti 20. travnja 1975. da Jovanka boluje od paranoidnog poremećaja, čime su se oslobodili svake odgovornosti za Titovu dobrobit.
Postojao je hitan i nepokolebljiv poziv da se smjesta izbaci iz njegove prisutnosti. U cijelom tom razdoblju Jovanka se susrela s mnoštvom optužbi, poput špijunaže u korist Sovjetskog Saveza, neovlaštenog otkrivanja povjerljivih podataka, dosluha sa srpskim vojnim čelnicima, manipulacije imenovanjima i smjenama visokih dužnosnika, umiješanosti u zavjeru protiv Aleksandra Rankovića, te sudjelovanje u državnom udaru uz generala Đoku Jovanića s ciljem osvajanja položaja maršala. Kako se bližila sredina sedamdesetih, Jovankin odnos s Brozom postupno se udaljavao, prolazeći kroz niz faza.
Godine 1975. bili su primjetni slučajevi izostanka Jovankine nazočnosti tijekom Titovih međunarodnih putovanja, što je dovelo do nagađanja o čestim nesuglasicama između njih dvoje. U travnju iste godine Tito se iz njihove rezidencije u Užičkoj 15 preselio u Beli dvor. Jovankin posljednji javni nastup dogodio se 14. lipnja 1977., tijekom službenog dočeka premijera Norveške. Posljednje tri godine Titova života bila je uz njega. Ipak, javno se pojavila na njegovom sprovodu u svibnju 1980.
U službenim državnim priopćenjima i novinskim člancima dosljedno je nazivana predsjednikovom udovicom. Ključno je priznati da nikada nije došlo do službenog razvoda. Nedugo nakon Titova odlaska, 27. srpnja 1980., skupina Državne sigurnosti nasilno je upala u Užičku 15. Pedantno su pretresli stan, zaplijenili Jovankine stvari i premjestili je na Bulevar mira 75, gdje je bila smještena u kućni pritvor. Unatoč bračnoj zajednici, Jovanka i Josip nisu imali djece. Dana 20. listopada 2013. preminula je Jovanka Broz, a njeno posljednje počivalište nalazi se uz Tita u Kući cvijeća.
