Đorđe Balašević bio je neponovljivi pjesnik i izvođač, koji je uspio spojiti dvije vrste umjetnosti – pjevanje i poeziju – na način koji je govorio mnogim generacijama. Njegovi stihovi bili su relevantni, prepoznatljivi i još uvijek se cijene, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i izvan ovih granica.
Mnoge njegove pjesme sada su legendarne, a gotovo svatko ima barem jednu koja mu je posebno draga. No, onaj koji je sve najviše potresao, presijecajući sve vrste političkih i kulturoloških razlika, bio je onaj koji je napisao 1993. godine kada je bilo jako loše, krvavi sukobi u bivšoj Jugoslaviji tijekom građanskog rata.
To 1, označavajući vrijeme i nelagodu od ‘slučajno je bio poznat kao Čovjek koji je vodio mjesec u očima’, i odnosi se na sve gradove. Balašević ju je objavio na albumu “Jedan od onih života” i poetskim stihovima obrađuje bol ljudi tih godina.
Ovaj pjesnik piše o osjećaju, upotrebi, situacijama, rušenju, katastrofi, krajolicima, svim strašnim scenama iz rata. Sama sam izjavila da pjesma predstavlja moju depresiju jer počinjem gubiti vjeru u nešto u što sam vjerovala: “Sa stvarima koje su bile drage i ispravne”
Stablo jabuke “čudno i tiho pogođeno gromom” koje, kada je “duboko u staklu”, izgleda kao da nosi mjesečev odraz. Ta linija trenutno stvara ugođaj misterije, izgubljenosti i nade, jer je mjesec koliko god udaljen od ljudi doslovno nemoguće vidjeti bez “zrcala u staklu” – što će reći u očima promatrača.
Balašević kroz pjesmu prikazuje razgovor s jednom neidentificiranom osobom koja je preživjela rat i kroz taj razgovor iznosi teške riječi o tome što znači uništiti grad, što znači imati rovove i gledati ruševine koje su ostale od život pun sreće i ljubavi.
Balašević u stihovima ne opisuje samo fizičku propast na kraju rata nego i razaranje unutar čovjeka – duhovno propast koja ostaje nakon rata. Duhovno je prazan i piše o „duhovima blatnih rovova” onima koji su se borili i umrli, ali čiji su duhovi ostali zaglavljeni u ruševinama.
Njegove riječi ne propovijedaju nadu nego apsurd i tragični aspekt tog vremena; čak i kad zatvori oči, u njegovim ‘snovima’ ostaju mu samo “oni krovovi”, porušeni gradovi i onaj miris koji ga vraća u povijest.
To je paradoks koji navodi sloboda ljudi: “Nitko nije slobodan i svaku tišinu razbije granata”, dotiče se kako se rat probijao kroz život bez alternative. U svojim pjesmama obilato piše o smrti, ratu i gubicima, a bilježi i ono što je prije ratnih noći bilo dio svakodnevice – mirise prošlih vremena, zvona, kletve susjeda, mirise zemlje i vode, zvukove tambura. ; same stvari života kakve su bile lijepe. Brisanje slika ratom ostavlja samo pustoš, njegova je tišina “probušena” samo zvukom granata i užasom.
Pjesma, naravno, nije izravno politička, ali daje prilično emotivan pogled na ljude koji se mogu nazvati onima koje je pomeo rat; oni koji su izgubili svoje domove, svoje gradove i oni koji nemaju izbora osim da žive u strahu. U ovoj pjesmi Đorđe Balašević je daleko više od pukog pjesnika – on osjeća tugu i bol iz rata i kroz svoj stih se pita što ostaje nakon svega ako, ako ikada doista prebolimo takve gubitke.
On ih tjera da iskuse da je prošlost nešto što se ne zaboravlja, ona nastavlja svoje postojanje kroz ljude i njihove priče, ali istovremeno za sobom ostavlja veliku ranu ničim zaliječenu.
