Ovaj tekst govori o ženi koja se neprestano žrtvuje i ulaže ogromne napore kako bi uspjela na svim poljima – kao majka, supruga i poslovna žena. Radila je od jutra do mraka, pokušavajući kontrolirati svaki aspekt svog života, kao da ima bezbroj ruku poput hobotnice koje je drže u stalnom pokretu.
Iako je svaki dan nosila golemi teret, nije dobivala pomoć od ljudi iz svoje okoline jer je inzistirala da sve može sama, da joj podrška nije potrebna.
Štoviše, činjenica je da sav njezin trud nikad nije bio cijenjen kod kuće. Ako bi neki ljudi pohvalno govorili o učinkovitosti i marljivosti njegova supruga, koji ima tako sposobnu ženu, on se poluozbiljno šali: “Što nije u redu sa mnom?”
To pokazuje da nikada nije primijetio vrijednost onoga što je ona radila, već je sebe i svoju zaslugu stavio na prvo mjesto. Njegovo ignoriranje njezina truda pogoršava slučaj, jer se gospođa istroši za ljude koje, nažalost, ne znaju cijeniti.
Priča nas vraća na staru arapsku priču o starcu po imenu Abdullah koji je godinama živio potpuno sam u pustinji. Cijeli je život sanjao da iskopa veliko jezero kako bi njegovi potomci imali priliku biti u hladnoj, slatkoj vodi pod užasnom vrućinom pustinje.
I tako se dogodilo da je vrlo nevoljko, i prilično kasno u životu, odlučio da svoje posljednje godine treba provesti u ovoj idealnoj potrazi. Proveo je devet godina u jednoj ogromnoj rupi u zemlji koja je, kada su kiše napokon stigle, postala prekrasno jezero.
Mnoštvo hodočasnika iz daleka i širokih krajeva dolazilo je diviti se njegovim rukotvorinama u pustinji. Ali starac je umanjio pohvalu umjesto da je prihvati. Tvrdio je da je to samo Božje djelo i krivio ga je za nakupljanje jezera s vodom koja nije tako bistra kao u nekim drugim jezerima na svijetu.
S vremenom je njegov stav utjecao i na druge da uzmu njega i njegove napore zdravo za gotovo i koriste jezero za pranje prljavog rublja i svojih nogu. Čista kristalno bistra voda postala je mutna i u jezeru više nije bilo života.
Abdullah se jako loše osjećao zbog onoga što se dogodilo, ali tada je stvar bila kristalno jasna: ljudi su reagirali kako im je rekao. Potcjenjivanjem svog rada i postignuća, Abdullah je nesvjesno dao dozvolu drugima da čine isto.
Kao što je rečeno u priči, ‘ako nemamo časti u onome što radimo, kako onda možemo očekivati da nas ljudi poštuju?’ dakle; Glavna točka časti je kada koliko cijenimo naš trud i doprinos tada će nas drugi biti spremni častiti i poštovati.
Poruka se vrlo dobro može generalizirati na svakoga tko se trudi, bilo da se radi o obitelji, karijeri ili osobnim postignućima. Sav taj mukotrpan rad ima vrijednost sam po sebi i uvijek treba biti ponosan na ono što je uspio postići sam ili s drugima. A
