Priča o Amaru – ili Aleksi – nosi u sebi težinu skrivene istine, obiteljskih tajni i nasljeđa podjela koje Balkan već decenijama nosi na svojim plećima. To nije samo narativ o jednom mladiću koji je odrastao bez majke, već i simbolična priča o tome kako istina, iako bolna, oslobađa. Njegovo putovanje od djetinjstva u tišini do otkrivanja vlastitog identiteta pokazuje koliko je složena tema porijekla, pripadnosti i pomirenja.

Djetinjstvo u tišini

Amarovo odrastanje obilježila je praznina. U njihovom domu nije bilo ni fotografija, ni toplih priča o prošlosti, ni majčinog prisustva. Svako pitanje o njoj nailazilo je na isti, hladan zid: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“
Bez mogućnosti da osjeti gubitak onoga što nikada nije imao, Amar je samo znao da mu nešto nedostaje – ali nije mogao imenovati šta.

Jedina svjetlost njegovog djetinjstva bila je nana Fadila. Ona mu je pružala ljubav i sigurnost, učila ga da hoda, da prepoznaje tišinu i da osjeti toplinu koju mu otac nije znao dati. Ipak, ni ona nikada nije govorila o njegovoj majci. Njene riječi su uvijek završavale rečenicom: „Mali si da razumiješ.“

Amar je odrastao naučen da ne postavlja pitanja. U školi se snalazio osmijehom. Kada bi učitelji tražili od djece da govore o roditeljima, on bi izbjegavao detalje i odgovarao uopšteno. Tako je praznina postala njegovo normalno stanje.

Pronađena fotografija

Godinama kasnije, već kao student sociologije, Amar je slučajno otvorio vrata prošlosti. U podrumu porodične kuće pronašao je kutiju punu starih stvari – dječije crteže, plišanu igračku i, ono što će mu promijeniti život, fotografiju žene sa toplim očima i širokim osmijehom.

Na poleđini fotografije stajala je poruka:
„Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“

To ime – Aleksa – bilo mu je potpuno strano, a opet je osjetio da u sebi nosi nešto sudbonosno. U tom trenutku sve što je do tada znao počelo je gubiti smisao.

Suočavanje s ocem

S fotografijom u rukama, Amar se suočio s ocem. Njegovo pitanje bilo je jasno: ko je žena i zašto se potpisala kao njegova majka? Samir je najprije negirao, potom zašutio, a onda, suočen s ultimatumom – istina ili prekid odnosa – napokon progovorio.

Otac je priznao: Ena je bila njegova prva ljubav, Srpkinja. Njihova veza bila je snažna, ali osuđena na protivljenje porodica i tešku atmosferu ratne mržnje. Na krštenju su sinu dali ime Aleksa, pokušavajući da pomire dva svijeta. Ali pritisci su bili prejaki. Ena je otišla, a Samir je sinu promijenio ime i odgojio ga kao muslimana, vjerujući da će ga tako zaštititi od podjela i predrasuda.

Za Amara je to bila šokantna istina – svijet koji je poznavao srušio se u trenu.

Potraga za identitetom

Nakon otkrića, Amar je dane provodio u šetnjama, džamijama i crkvama. Tražio je smisao, identitet i odgovor na pitanje – ko sam ja zaista? Znao je da mora pronaći majku.

Preko poznanika je saznao da Ena živi u Novom Sadu, sama, bez druge djece. Odlučio je da joj pošalje poruku:
„Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“

Nakon dva dana stigao je odgovor koji je sve potvrdio:
„Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“

Susret na Dunavu

Njihov prvi susret odigrao se na obali Dunava. Ena ga je dočekala s onim istim osmijehom sa fotografije, ali njene oči odavale su godine tuge i kajanja. Ispričala mu je svoju verziju priče – bila je mlada, preplašena i rastrzana između ljubavi i pritiska porodice. Otišla je jer nije znala kako da ostane.

Amar ju je slušao u tišini. Nije mogao reći da oprašta, ali nije osjećao ni mržnju. Najdublja njegova želja bila je – da zna.

Pomirenje s ocem

Po povratku u Sarajevo, Amar je prišao ocu. Po prvi put ga je zagrlio i izgovorio riječi koje nose i ljubav i gorčinu:
„Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“

To je bio trenutak suočavanja, ali i početka pomirenja.

Novi identitet

Danas Amar – ili Aleksa – nosi oba imena. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o identitetu, pripadnosti i pomirenju, potpisujući ih inicijalima A. Sehić. Time simbolično spaja ono što mu je namijenjeno i ono što je sam odabrao.

Shvatio je jednu veliku istinu: da istina ne mora biti savršena da bi bila važna. Ponekad moraš izgubiti sve ono što misliš da jesi – da bi pronašao ono što zaista jesi.

Priča o Amaru/Aleksi nije samo intimna ispovijest jednog čovjeka, već i ogledalo našeg društva. Ona otkriva:

• koliko su podjele i predrasude oblikovale živote generacija,

• kako porodične tajne mogu obilježiti čitavo djetinjstvo,

• ali i koliko istina oslobađa, bez obzira na bol koju nosi.

Amarov put od djeteta koje je odrastalo u tišini, preko mladića slomljenog otkrićem, do čovjeka koji gradi svoj identitet na spoju dvije kulture, simbol je da je pomirenje moguće.

Njegova priča nas uči da istina, ljubav i prihvatanje imaju moć da nadvladaju podjele, a da su imena, vjere i običaji samo različiti putevi ka istoj suštini – ljudskosti.