Životna pripovijest Gorana Filića ima dubok emotivni utjecaj na one koji je čuju. Dok je afirmaciju stekao sudjelovanjem u vrlo gledanom pjevačkom natjecanju “Nikad nije kasno”, postoje brojni dirljivi aspekti njegova života koje prešućuje, a kod svakoga tko se s njima susreće izazivaju snažan odjek.
Goranov broj otkucaja srca pao je na samo 13 posto, zbog čega mu je bila prijeko potrebna transplantacija. Međutim, njegovo čekanje na novo srce krenulo je nepredviđenim putem zbog srceparajućeg incidenta. Ožalošćena obitelj, koja je tragično izgubila sina, nesebično je odlučila donirati njegove organe, a upravo je Goran imao tu sreću da dobije srce koje spašava život.
Nakon što je otkrivena moja potreba za transplantacijom, izdržao sam dulje razdoblje zatočeništva u sterilnim okvirima bolnice. Međutim, u to vreme sam imao privilegiju da upoznam dr Draganu Košović iz cenjenog Instituta Dedinje. U trenutku iskrenosti, rekla mi je ove riječi: “Filiću, vrijeme je da odeš s ovog mjesta. Možda ćemo se u bliskoj budućnosti ponovno spojiti ili se naši putevi više nikada neće ukrstiti.” Na njezinu izjavu nisam mogao a da ne prasnem u smijeh, što je dr. Košovića potaknulo na primjedbu da imam ili iznimnu hrabrost ili da sam nesigurno na rubu ludila.
Tada sam bio pozicioniran na 54. mjestu liste čekanja, a ispred mene je bilo nekoliko osoba koje su također čekale transplantaciju. Brojni čimbenici i varijable, poput krvne grupe, igraju ulogu u procesu donošenja odluka. U konačnici, posljednju riječ ima viša sila. S obzirom na to da imam relativno neuobičajenu pozitivnu krvnu grupu AB, vjerojatno je postojala minimalna konkurencija za odgovarajuće podudaranje. I baš tako, brzo sam se popeo sa 54. mjesta na željeno prvo mjesto.
U tom vremenskom razdoblju moje fizičko stanje je doživjelo drastičan pad, zbog čega sam morao izbaciti 60 litara viška tekućine iz tijela. Srećom, zahvat je prošao bez ikakvih komplikacija. Unutar dokumentarca imao sam priliku svjedočiti delikatnom postavljanju svog srca u posudu, promatrajući njegove posljednje dvije ritmičke kontrakcije. Jasan tup udarac odjeknuo je prije nego što je posve prestao, označavajući završetak mog prethodnog putovanja srca. Ovo je zadivljujuća priča Gorana Filića o kojoj govori ugledna televizijska emisija Jutro.
Dirnut srcedrapateljnim odlaskom dječaka čije je srce sada boravilo u njemu, Filić je bio prisiljen prenijeti svoje emocije kroz medij poezije, ispisujući istinski hommage svom spasitelju. Očiju punih suza, Goran prepričava nastanak svoje duboko dirljive kompozicije, “Anđeo na zemlji”, oblikovane u pozi poštovanja. Ova duboka počast posvećena je njegovoj voljenoj partnerici, čija se prerana smrt dogodila u nježnoj dobi od 32 godine.
U suradnji s kolegom glazbenikom, Goran je podijelio pjesmu s još jednom osobom. Potaknut svojim nepokolebljivim entuzijazmom, nije samo uhvatio bit pjesme u snimci, već je i producirao zadivljujući glazbeni video koji predstavlja svoje sinove. Ovo dojmljivo umjetničko djelo dirljivo je svjedočanstvo o značaju doniranja organa u Srbiji, cilju koji za Gorana ima duboko osobno značenje.
I dan danas mi je to izazovno. Imao sam duboku želju da se susretnem s tim pojedincima ispunjenima empatijom. Moja odluka da se pojavim u emisiji “Nikad nije kasno” bila je isključivo vođena težnjom da se povežem sa onima koji su nesebično dijelili svoja srca sa mnom. Emocije su preplavile cijeli studio, a suze su tekle slobodno.
Kad je primila vijest, mama joj je odmah pristupila na svom mobilnom uređaju i uputila kćer da je potraži na YouTubeu. U trenutku kada mi je sestra poslala poruku da potvrdi moju sigurnost, preplavio me duboki osjećaj zahvalnosti, kao da mi je dodijeljen život od sto godina. Uplakana je izgovorila ove riječi:
Nakon što je promatrala moj narativ, skepticizam se uvukao u njezine misli glede njegove autentičnosti kao moje vlastite. Zapanjujuće, baš na taj dan i u točnom trenutku… postoji nepobitan dokaz da ja posjedujem srce njenog brata. Tijekom cijelog tjedna koji je prethodio našem očekivanom susretu s njima, san nam je izmicao svake noći. Po našem konačnom dolasku, iz stana je izašla sestra pokojnog dečka u pratnji supruga i pojurila u našem smjeru…
Grleći jedno drugo velikim intenzitetom, suze su nam tekle niz obraze, kao da smo uspostavili vezu koja traje bezbroj godina. Ovaj duboko dirljivi susret trajao je kratko, 3-4 minute. Kad je naš zagrljaj popustio, izgovorila je sljedeću molbu, a riječi su joj drhtale od emocija: “Oprostite, mogu li staviti ruku na vaša prsa kako bih pozdravila svog brata ili sestru?” Goran je prepričao ovaj potresni trenutak, glasom koji je podrhtavao od neodoljivog osjećaja.
Izreka je imala učinak pojačavanja naše tuge, uzrokujući da suze poteku još slobodnije. Ušli smo u njihovu nastambu, i kad sam zakoračio preko praga, preplavila me duboka spoznaja. Srce koje je prije godinu i pol dana otišlo iz ovog prebivališta, sada se vraća tamo gdje zaista i pripada, u svoje pravo prebivalište. Iako neizrečena, ta je pomisao tiho odzvanjala u meni, kako otkriva Filić. Dok sam ponovno kročio u tvoj dom, moj dragi prijatelju i brate Anđele, ova su razmišljanja preplavila moje misli.
Okupljeni na netaknutim kaučima uz svoje roditelje, pozvali su nas za stol za blagovanje na podnevni obrok. Preuzevši odgovornost, zauzeo sam svoje mjesto bez ikakve posebne sklonosti, odlučivši se za dva susjedna stolca i pronašavši utjehu u ugodnom kutku. Tada je moj otac progovorio, otkrivajući san koji je imao prije samo dva tjedna, predviđajući moj povratak kući i, točnije, točno mjesto gdje ću se nalaziti. Zapanjujuće, samo petnaestak dana kasnije materijalizirao sam se upravo na tom mjestu. Filiću su navrle suze na oči dok je prepričavao ovu iskrenu priču.
Povezanost koju smo dijelili još jednom se učvrstila, dok su nam suze tekle niz lica. Preobrazili smo se u kohezivnu obitelj, koja nudi nepokolebljivu podršku i redovito se posjećuje. Iako žele ostati anonimni, ova izvanredna obitelj zaslužuje svjetsko priznanje, služeći kao svjetionik nade za one koji su pretrpjeli bol gubitka voljene osobe. U istinski nesebičnom iskazu dobrote, donijeli su odluku da doniraju sve organe svog djeteta, osim srca. Ovom plemenitom gestom uspjeli su sačuvati brojne živote, što svjedoči o njihovoj iznimnoj prirodi.
Jedina koncentracija njihove pažnje bila je usmjerena na predmet njihove ljubavi. Trenutačno nas dvoje mirno živimo u jednoj cjelini, radimo zajedno u savršenom jedinstvu… Ova je pripovijest toliko teška da se njeno prepričavanje ne može izvesti bez suza – otkriva Filić u razgovoru za “Prvu TV”.
