Tijekom ranih 1990-ih, pjesma pod nazivom “Let’s Go Crazy” imala je dubok utjecaj na ovu regiju Europe. Ova pjesma, koja podsjeća na doba 80-ih i prožeta elementima stila Cyndi Lauper, nedvojbeno je osigurala peto mjesto na Euroviziji te godine.
Devedesetih godina prošlog stoljeća bila je poznata pjevačica Tajči, odnosno Tatjana Matejaš Kameron, koja je hipnotizirala publiku svojim dragim melodijama. Ne samo da je bila cijenjena osoba u glazbenoj industriji, već je bila slavljena i zbog svoje izuzetne elegancije, što je dovelo do stvaranja Barbie lutke po njezinom uzoru.
Na vrhuncu svoje karijere doživjela je izniman uspjeh u dobi od 19 godina, a do 21. godine već se nametnula kao nadaleko priznata osoba.
Od svoje nježne četvrte godine potpuno sam uronjena u carstvo glazbe. Međutim, moje putovanje prema trijumfu nije bilo trenutačno postignuće; nego je to bila nepredviđena posljedica moje nepokolebljive predanosti i ustrajnosti. Sa 17 godina dosegao sam izuzetnu prekretnicu pobjedom na cijenjenom zagrebačkom festivalu sa svojom očaravajućom skladbom pod nazivom “Kristalna noć”. Od tog trenutka nadalje, činilo se da moj utjecaj prožima svaki kutak i pukotinu, prirodno napredovanje koje proizlazi iz moje nepokolebljive odanosti. Moja krajnja ambicija oduvijek je bila iskoristiti glazbu kao kanal za stvaranje nečeg doista izvanrednog, sposobnog rasvijetliti živote onih koji imaju dovoljno sreće da se susreću s njom.
Kad sam imao 19 godina, bio sam potpuno zatečen ogromnom razinom slave koja me iznenada progutala. To nije bila uobičajena vrsta slave, a ja sam bio loše opremljen da se s tim nosim zbog nedostatka i emocionalne podrške i resursa. Nisam imao nikoga da mi pruži vodstvo tijekom ovog neviđenog putovanja. Ipak, želim naglasiti da moj odlazak nije bio potaknut žaljenjem; umjesto toga, bio je to izbor koji se činio nevjerojatno prikladan i činilo se da dolazi na svoje mjesto bez napora.
U ranoj fazi svoje karijere Tajči je nailazila na brojne prepreke. Njezin bivši menadžer Zrinko Tutić pokušavao ju je obeshrabriti da nastavi svojim putem.
Odlazak se pokazao kao nevjerojatan izazov, dok sam se borio sa zamršenostima održavanja emocionalne, mentalne i duhovne ravnoteže. U tim trenucima, razgovori o bulimiji, anksioznosti i depresiji bili su praktički nepostojeći, ostavljajući me s osjećajem da sam neshvaćen i lišen podrške. Umjesto da naiđem na razumijevanje i suosjećanje, suočila sam se s neopravdanim optužbama za nerad i nezahvalnost.
Kao kolektiv, Tajči priznaje da je naše društvo imalo nedostatak u prepoznavanju i razumijevanju problema mentalnog zdravlja. U jednom je trenutku poželjela da sve stane. Upustila se u duboko i intenzivno razmišljanje o ideji okončanja vlastitog života, razmišljajući između izbora da očuva svoju egzistenciju ili da se okrene zlouporabi tvari.
Nakon što su je roditelji uvjerili da ima mogućnost vratiti se, osjetila je osjećaj oslobođenja i osnaženja, što ju je motiviralo da krene vlastitim putem u New Yorku. Ovo iskustvo ne samo da ju je ponizilo, već je i značajno povećalo njezino samopouzdanje.
Nakon pola desetljeća boravka u New Yorku, preselila se u Los Angeles s namjerom da ostvari svoje glumačke težnje. U tom razdoblju slučajno je susrela Matthewa, svog pokojnog supruga, koji je bio zaposlen kao filmski producent. Njih dvoje stupili su u brak i uživali u skladnoj zajednici izvanrednih 17 godina, zajedno odgajajući svoju trojicu sinova.
Tajči je ispričala težak put koji je njezin otac prošao dok se suočavao s rakom mozga, ističući neprocjenjivu pomoć koju je tijekom ove muke dobivala od svog suputnika Matthewa. Slučajnim spletom događaja, neposredno prije smrti supružnika Tajči, uspjela je pronaći kratki predah od svojih strahova, da bi se nedugo nakon toga suočila s Matthewovom bolešću. Tajči je istaknula kontinuirani napredak života, čak i u nedostatku naših dragih pojedinaca.
Od svoje 17. godine hvata se u koštac s depresijom, a tijekom njihove rasprave na tu temu, voditeljica ju je pitala je li ikad pričala o svom iskustvu silovanja dok je bila na liječenju od depresije.
Nakon što je proživjela ekstremnu patnju, Tajči je konačno priznala svoju depresiju i poduzela mjere da je riješi, što je rezultiralo burnim ispadom.
Nakon što joj je otac preminuo 2007., Tatjana je krenula na putovanje kako bi se pozabavila svojom borbom s depresijom. Međutim, bio je to dugotrajan proces, koji je obuhvaćao više godina terapije, prije nego što se mogla suočiti sa stvarnošću svojih osobnih susreta. Sama tema je prekrivena društvenom stigmom, osobito za žene koje oklijevaju načeti temu ili priznati njezino postojanje. Postoji nevoljkost da se prizna mogućnost da su se takvi incidenti dogodili, izazivanje sumnje u pristanak i društvene norme.
U nježnom zagrljaju, supruga mi je prišla, čvrsto mi sklopivši ruke dok je otkrivala duboko osobnu tajnu. Glas joj je bio blag i suzdržan dok je priznavala: “U dobi od 17 godina pretrpjela sam nezamislivu bol silovanja. Do sada sam ovaj teret skrivala od svijeta. Ti si prva osoba kojoj sam se povjerila.” Bio je to nevjerojatno snažan trenutak za Tajči, jer je shvatila golemu snagu i odlučnost koji su joj bili potrebni da podijeli svoju priču. Shvatila je značaj svoje odluke da progovori, nudeći utjehu onima koji se možda trenutno bore s vlastitim tihim bolom u dobi od 17 ili čak 27 godina, ali im nedostaje hrabrosti da izraze svoju bol.
Tijekom razgovora Tatjana Jurić postavila je pitanje s kakvom se unutarnjom borbom Tajči suočila kada je ponudila oprost svom mučitelju, koji je ujedno bio i njezin silovatelj. Tajči je bilo izazovno taj isti oprost iskazati i samoj sebi. Fokus se potom pomaknuo na to kako je upravljala putovanjem samorefleksije i introspekcije tijekom tog razdoblja.
Problem leži u ograničenoj dostupnosti resursa koji su mu dostupni. Okruženje i protok vremena imali su dubok utjecaj na nju, navodeći je da to zakopa duboko u svoje biće. Slično kao i njezina baka, koja se zavjetovala da će svoje tajne čuvati do posljednjeg daha, Tajči je bila pod utjecajem ovakvog načina razmišljanja i odlučila je da ovu informaciju nikada ne otkrije, čak ni nenamjerno, i da će je nositi do samog kraja. Dok su je te misli izjedale, Tajči je počela posustajati pozornost.
Tajči je ispitivala Tatjana koja je pitala: “Čak i tvoja majka?” Tajči je odlučno odgovorila: “Ne, čak ni njoj.” Pomisao da se povjerim majci ispunjavala me strepnjom, jer sam znala da bi mi zabranila da sama izlazim van, čak i na predstave. Moje oklijevanje u otkrivanju ove informacije proizlazilo je iz moje želje da je zaštitim od potencijalnih poteškoća. Kako sam se uopće mogao natjerati da vlastitoj majci otkrijem tako strašnu istinu?
Potraga za određenom osobom s vremenom je postala uzaludna, čineći njen identitet beznačajnim. Umjesto fiksiranja na tu osobu, važnije je usmjeriti pozornost na druge stvari. Nejasno je je li ta osoba još uvijek živa, a bilo bi kontraproduktivno ulagati energiju u tu potjeru. Dodatno, pjevač implicira da ti muškarci pate od dugotrajnih posljedica trauma iz prošlosti.
