Život Ljubomira Bandovića pun je iznenađujućih i zanimljivih detalja. Ljubomir Ljuba Bandović rođen je u selu Andrijevci kod Berana i poznati je glumac u lokalnoj sredini. Tijekom njegova djetinjstva Lyubina se obitelj zbog očevog posla preselila iz Andrijevca u Vranje. Sa 18 godina Ljuba postaje student FDU i seli se u Beograd.
Kako bi pohađao koledž, bio je prisiljen krivotvoriti liječničke potvrde i prikriti gubitak sluha na jedno uho. Međutim, to fizičko ograničenje nikada nije omeli njegove glumačke sposobnosti i danas je jedan od najpriznatijih i najcjenjenijih glumaca naše kazališne scene. Srpski glumac, rođen 8. srpnja 1976. godine, odmalena se suočavao s velikim izazovima, zbog čega su njegovi roditelji potražili stručnu pomoć, o čemu je javno govorio.
Kad sam imao pet godina, počeo sam se često buditi s osjećajem da mi je lijevo uho začepljeno. No, s vremenom se, kako je tada spomenuo Ljubomir, situacija nekim čudom riješila. Dok smo se pripremali da krenemo na naše oceansko putovanje, rekao sam roditeljima o svojim stalnim problemima sa sluhom. Uvjeravali su me da će plivanje i ronjenje biti glavne aktivnosti na moru i uvjeravali me da će sve biti u redu.
Vodili su me kod nekoliko liječnika, počevši u Vranju, zatim u Skoplju i na kraju u Beogradu. Moj posljednji pokušaj da vratim sluh u lijevo uho bio je konzultacija s jednim od najpoznatijih i najvještijih stručnjaka u zemlji. Potvrdio je da postoji potencijalno rješenje, koje uključuje operaciju otvaranja lubanje iza ušiju.
Upustiti se u takvu akciju nije nešto što bih mogao učiniti. Iako nisam bio zabrinut da bi mi glava mogla biti raspucana, pomisao da to čujem u tom uhu nakon godina tišine ispunila me je užasom. Pitam se kako da se nosim s ovom situacijom. Pojedinci su te osjećaje izrazili časopisu Gloria. Tijekom odrastanja, glumac je imao jak instinkt da će se baviti glumačkom karijerom, što je i javno izjavio.
Moji roditelji su radili u tvornici “Koštana”, gdje su proizvodili cipele i dobivali karte za kazalište. Međutim, nikada nisu sudjelovali. Do danas ih ne zanima ni kazalište ni ja. Brat i ja smo, pak, uskočili u priliku da odemo u kazalište. Kad sam imao 10 godina, bio sam inspiriran gledanjem predstave “Moj otac, socijalistički kulak” u kazalištu Kraljevac.
Shvatio sam da je moj pravi poziv biti glumac. Svjedočeći moći umjetnosti da oblikuje vlastitu stvarnost, znao sam da želim stvoriti isto transformativno iskustvo za druge. Kao mladić, tokom srednje škole, posvetio se glumi i igrao u devet poznatih predstava u pozorištu “Bora Stanković” u Vranju.
U srednjoj školi uronila sam u svijet kazališta. Imala sam zadovoljstvo prisustvovati događajima i preuzeti sve uloge osim glačanja odjevnih predmeta. Iako je moja posvećenost drami rezultirala s nevjerojatnih 200 izostanaka, moj razrednik je razumio moju strast i oprostio mi moje česte izostanke. Kao rezultat toga, uspio sam održati odličan akademski uspjeh i dokazati da sam vrijedan student.
