Josip Broz Tito, koji je dugo vremena vodio Jugoslaviju, iza sebe je ostavio riznicu neispričanih anegdota koje su izašle na vidjelo tek nakon njegove smrti. Jedan aspekt koji ga je izdvajao bila je njegova fascinacija ženama, a Jovanka Broz je divno podnosila sve njegove idiosinkrazije. Postoji obilje materijala za istraživanje kada je u pitanju pisanje o Titu.
U značajnom vremenskom razmaku Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz, proživljavala je dugotrajnu razdvojenost od braće i sestara. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova druga sestra Zora uglavnom su boravile u internatima, domovima za nezbrinutu djecu i raznim stambenim objektima.
Nakon uspješno završenog studija engleske, talijanske i svjetske književnosti, Nada je nastavila karijeru knjižničarke u Titu.
Kroz dulje vrijeme stanovala je uz Jovanku i Tita u Užičkoj 15. No, za cijelo to vrijeme šutjela je o osobnim stvarima svoje sestre i šogora.
Nada je unutar kuće donijela fascinantno otkriće o razlozima skrivanja nekih stvari. Ovi skriveni predmeti prvenstveno su se smatrali osobnim tajnama, a nepisano pravilo zabranjivalo je bilo kakvu raspravu o incidentima koji su se dogodili u prostorijama. Nada je teoretizirala da su članovi osoblja koji su služili Titu i Jovanki bili vezani neotkrivenim klauzulama ili ugovorima koji im zabranjuju otkrivanje bilo kojeg aspekta svog privatnog života. Iako sama Nada nikada nije potpisala takav ugovor niti je to od nje izričito traženo, njezino dugo vrijeme provedeno s njima omogućilo joj je da shvati implicitnu prirodu ovih tema.
U svojoj publikaciji iz 2015. pod naslovom „Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz“ dala je značajne uvide u živote maršala i njegove supruge, iznoseći ključne detalje.
Po završetku rata, Jovanka je donijela odluku da nas upiše u posebna sirotišta, a potom smo se Zora i ja preselili u Beograd. U tom novom gradu zajedno smo stanovali u skromnoj jednosobnoj kućici u Užičkoj 16.
Ponosili smo se činjenicom da je Jovanka bila zaposlena kod Tita. Unatoč tome, bili smo potpuno nesvjesni bilo kakve romantične veze između njih dvoje. Ovu informaciju Jovanka nikada nije podijelila s nama, niti je spominjala postojanje još jedne osobe u svom životu. Svjesno je odlučila zadržati ovaj aspekt svog života u tajnosti. Unatoč neosporivoj fizičkoj atraktivnosti, Jovanka nikada nije tražila pažnju niti je isticala svoj izgled. Ideja o raspravi o potencijalnim partnerima ili romantičnim pothvatima nikad joj nije ni pala na pamet.
Bila je 1952. godina kada je bacila bombu na Zoru i mene – neočekivano se odlučila udati za Tita. Težina ovog otkrića potpuno nas je ostavila bez riječi, baš kao kad je objavila vijest o smrti našeg brata.
Kao što sam uvijek tvrdio, ušla je u brak sa svojim idolom. On je u našim očima nadišao puku ljudskost; on je utjelovio cijeli jedan koncept. Kad nam je to otkrila, šutjeli smo. Nas trojica smo se prošetali od Topčiderske zvezde. Zora i ja smo njezine riječi shvatili kao znak da se povučemo u svoj dom. Naše suze su prestale.
Nakon toga, poziv nam je uputio Tito, koji nam je za pratnju odredio Jovanku, zatečenu gošću. To je izazvalo duboki osjećaj nelagode u nama. Međutim, Tito je posjedovao izvanredan talent da ublaži tjeskobu onih u svojoj četi i oslobodi ih iz njezinih kandži na izvanredan način.
Odao nam je razinu poštovanja koja je obično rezervirana za pojedince zrelije dobi. Živo se sjećam trenutka kada mi je pružio čašu vina, geste koja me zatekla nespremnog jer mi se nikada prije nije pružila takva prilika. Moje su oči pretraživale sobu, tražeći bilo koju drugu osobu koja bi mogla ponuditi sličnu ponudu, ali bezuspješno. Bio je to trenutak čiste nevjerice, jer ovo je bilo potpuno novo iskustvo za mene. Od tog trenutka nadalje, nastavio se raspitivati o našim mislima o raznim stvarima. Sam čin da netko traži moje mišljenje ostavio me zaprepašten, jer nitko nikada prije nije pokazao toliki interes za moje perspektive. Tito je bio prva osoba koja me iskreno pitala za mišljenje, au nadolazećim danima često je tražio moje mišljenje o raznim temama, čak i onim nevezanim za politiku. Pokazivao je istinsku znatiželju u mojim mišljenjima o događajima koji su se odvijali oko nas. Nadalje, ljubazno nam je dopustio da istražimo njegovu sobu i ured koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu.
Umjesto objedovanja u prostranoj blagovaonici, uživali smo u obroku u intimnijem okruženju kabineta. Nakon našeg obroka ponudio nam je sigurnost, uvjeravajući nas da će naši životi ostati nepromijenjeni i nastaviti kao i prije. Jedina izmjena je dodavanje njegove podrške, uz Jovanku, koja će nas voditi naprijed.
I tako se dogodilo. Iako je naša životna situacija ostala nepromijenjena, dogodio se pomak jer je on dobrovoljno preuzeo teret naših financijskih obveza, s obzirom da je Jovanka otpuštena i trenutno je bez posla. Nakon našeg posjeta Užičkoj 15, Zora i ja doživjeli smo duboki osjećaj mira. Dok je naša svakodnevna egzistencija ostala nepromijenjena, naš pogled na Tita doživio je nevjerojatnu metamorfozu. Nekoć cijenjen kao idol i simbol, sada se otkrio kao istinski ljubazan i srdačan, nadilazeći puku običnost i zračeći dobrohotnošću.
Iskrenost njegove naklonosti prema meni bila je neporeciva. Budući da sam bio stalno prisutan u njegovoj obiteljskoj jedinici, imao sam značajan položaj. U početku je njegova ljubav prema Zori bila očitija, jer je ona utjelovila njegovu idealnu sliku mladosti, dok sam se ja neprimjetno uklopio u pozadinu kućanstva. Međutim, dubina njegove ljubavi prema meni postala je očita kroz moju nepokolebljivu predanost Jovanki, odražavajući njezinu nepokolebljivu predanost njemu. Iskreno je cijenio moju naklonost i nesebičnu pomoć, što mu je donijelo neizmjernu radost.
Tito je preuzeo ulogu očinske figure u mom životu, uskočivši da ispuni prazninu nastalu našim ranim dolaskom i odsutnošću očinske prisutnosti. Od trenutka kad se Jovanka udala pa do moje prve plaće, on je postao naš neslužbeni izvor podrške.
Na način koji podsjeća na Jovankino potomstvo, obavio nas je ljubavlju i brigom. Osjećao se kao da smo produžetak njegova vlastitog bića. Nevjerojatno, odnosio se prema nama s istim dostojanstvom i poštovanjem koje je obično rezervirano za odrasle. Tijekom cijelog svog života smatrao sam ga očinskom figurom i moji osjećaji prema njemu nikada se nisu pokolebali.
Uz to, priznajem njegov neizmjerni ponos mojim postignućima, posebno mojom pozicijom instruktora engleskog jezika u Oficirskoj jezičnoj školi. Dosljedno je izražavao svoju podršku i naglašavao važnost moje sposobnosti da časnike pod mojim vodstvom podučavam na engleskom jeziku.
