Dušan Raljić nije išao tražiti izgubljenog ujaka kojeg je jako volio – 101 – ali tada nije znao da će se to putovanje pretvoriti u nešto što će postati velika priča na filmskom platnu. Isprva je ono malo informacija koje je imao o svom ujaku stavio na društvene mreže. Bio je to logičan korak, s jedva dostupnim detaljima.
Prije mnogo godina njegov ujak misteriozno je nestao s lica zemlje. Rođen 1937. godine u Skender Vakufu, on je 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka u pratnji strica otišao u Pančevo.
Ujak ga je uputio u obućarski zanat. Tih dana se pričalo da je tamo imao trudnu djevojku. Živio je u tom gradu godinama, i jedne večeri, izašao je i nije se vratio svojoj kući i od sljedećeg dana; nestao je a da mu u nadolazećim danima nije ostao ni trag. Čini se da je Bogoljub Raljić netragom nestao.
Tražio bi svog strica s optimizmom, srcem punim nade. Od svake osobe s kojom bi stupio u kontakt uspio bi izvući relevantne informacije u trenutku razgovora. Jer nakon šezdeset i četiri godine, žar za pronalaženjem strica svjež je kao i uvijek; i željno iščekuje sudbinu svog ujaka Bogoljuba. Istina je da je prošlo mnogo vremena i da je malo dokaza, ali ipak Dušan itekako koristi i najsitniji trag.
Sa svakim novim detaljem, nada plamti u njemu, potičući njegovu sve strastveniju potragu koja se intenzivirala tijekom tri godine koliko je u njoj. Vrijeme prolazi, a samo Bog zna kakvi su uspjesi pred nama… Zahvaljujući pouzdanom kontaktu u Pančevu, uspjela sam saznati ime djevojke iz tog vremena, kako je živjela i gdje je radila svih tih godina, da je ona majka sina mog ujaka”, priča Dušan za Telegraf.rs osvrćući se na početak ove priče…
Bogoljub Raljić rođen je 2. svibnja 1937. u današnjem Kneževu i bio je drugo od sedmero djece svojih roditelja Nikole i Perse. Vojni rok započeo je 1957. godine u Varaždinu. Dok je službovao, pisma mu je pisao njegov stric Dušan, koji je imao obućarsku radnju u Pančevu, ovaj podatak je zapisao Bogoljubov rođak Dušan. Posle odsluženja vojnog roka Bogoljub se odazvao pozivu strica da ga poseti u Pančevu.
Po kazivanju njihova oca Nikole, koji je u to doba znao čitati i pisati i bio jedan od rijetkih pismenih u to vrijeme, poznat kao izdašan domaćin i vrlo cijenjen u zemlji i šire. Nije vidio budućnost za mlade momke u snijegu i ledu okovanim situacijama odgajajući ih ipak sretnima šest mjeseci u godini biti u takvim aktivnostima. To bi ga lako nagnalo da zatraži da se njegov brat Bogoljub pošalje stricu u Pančevo da dovrši obućarski zanat. I tu ostati, nastavlja Dušan. Tako je Bogoljub ostao kod ujaka u ulici Braće Jovanović u Pančevu.
