Dušan Raljić (58) i ne sluti da će njegova potraga za voljenim ujakom uskoro poprimiti elemente uzbudljivog filmskog scenarija. Oslobodio je svoje ograničeno znanje, dijeleći jedine dostupne detalje o čovjeku na raznim internetskim platformama. Nedostatak informacija je namjeran, jer je njegov ujak nestao pod misterioznim okolnostima, bez vidljivih tragova.
Bogoljub Raljić rođen je u Skendvakovu 1937. godine, a svoj je put započeo nakon odsluženja vojnog roka. Godine 1959. stigao je u Pančevo i pridružio se ujaku u obućarskom zanatu. Rečeno je da je u to vrijeme imao djevojku koja je bila trudna. Godinama je živio i mučio se u užurbanom gradu, sve dok jedne kobne noći nije netragom nestao i više se nije vratio u svoj stan. Njegov nestanak nije bio bez traga, a misterij oko Bogorljuba Lardzica traje do danas.
Toussaint je stekao zapanjujuće bogatstvo znanja upuštajući se u razgovore, prisjećajući se sjećanja i dobivajući uvide od različitih ljudi koje je susretao. Čak i nakon šezdeset i četiri godine, Dušanova odlučnost da sazna istinu o sudbini svog strica Bogorljuba ostaje nepokolebljiva. Premda mu je žao zbog ograničenog napretka postignutog godinama predanog povijesnog istraživanja, svako novo otkriće koje napravi postaje izvor novog optimizma i vitalnosti, jačajući njegovo neumorno istraživanje u posljednje tri godine.
Ishod moje avanture, čak i nakon svih ovih godina, ostaje neizvjestan, jer na kraju leži u rukama više sile. Uz pomoć osobe od poverenja u Pančevu uspeo sam da identifikujem tada mladu ženu. Osim ovog otkrića, dobio sam i podatke o njenom zanimanju, gdje živi i da ima dijete s mojim ujakom. Kao što je Toussaint rekao, ova otkrića mogu se pratiti unazad do stvaranja same priče. Bogoljub Raljić bio je drugo od sedmero djece Nikolaja i Perse, a vojsku je služio oko 1957. u Varaždinu.
Cijelo vrijeme dopisivao se sa svojim stricem Toussaintom iz Pančevića, koji je navodno imao trgovinu obućom. Nakon odsluženja vojnog roka, Bogorljub je prihvatio poziv svog rođaka Dušana i otišao u Pančevo kod strica. Toussaint objašnjava da su svi dogovori bili zabilježeni u pisanom obliku jer je njegov otac Nicholas bio vrlo cijenjen unutar i izvan zajednice i bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u to vrijeme.
Nikolaj je poznat po izuzetnom gostoprimstvu. Shvatio je da u kraju s neplodnom zemljom i ekstenzivnim stočarstvom siromašan život nije dovoljan za mlade generacije, posebno tijekom šestomjesečne zime, pa je odlučio poslati svog brata Bogorljuba u Pančevo. Svrha ovog preseljenja bila je omogućiti Bogorzubu da završi svoj postolarski posao i započne novi život u gradu. U dobi od dvadeset dvije godine Bogorljub se preselio u Pančevo kod strica. Nastanio se u Ulici braće Jovanovich, gdje je, prema poznanicima, Toussaint dokazao Bogorlyubovo brzo stjecanje vještina i nepokolebljivu marljivost.
Očekivano, stvari su se odvijale kako se i očekivalo, jer su prošle tri godine od dolaska mladog čovjeka s dubokom predanošću Bogu. Međutim, njihovo postojanje dobiva neočekivani obrat i pretvara se u nerješiv misterij koji traje godinama. Šezdeset i četiri godine kasnije Bogrub je nestao bez traga i traga. Tog dana Bogrub se nakon šetnje nije vratio u stan. Sljedeća noć je prošla, ali ujutro je soba još uvijek bila prazna.
Palo im je na pamet da je možda prespavao kod kolege. Međutim, prošli su drugi, treći i peti dan, a od Bogruba još uvijek ni traga ni glasa. Cijelo vrijeme su se nadali da će se ponovno pojaviti, jer se takav misteriozan nestanak nikada prije nije dogodio, pogotovo s obzirom na njegovu nevoljkost da izađe iz kuće. Oklijevali su odmah kontaktirati vlasti, bojeći se da ga je zaveo tada vrlo aktivan imigracijski pokret.
Prema Duchampovu objašnjenju, zabrinutost za osobnu sigurnost javila se zbog praćenja koje su provodile OZNA-a i UDBA-a te mogućih posljedica za njihovu rodbinu na službi u JNA. Tijekom putovanja ta su pisma poslana na razna odredišta. Iz Bosne su mu se javili roditelji kako bi izrazili razočaranje što ih nije posjećivao i dopisivao s njima. Odjednom se na vratima pojavila tajanstvena djevojka. Međutim, jednog jutra stanari stana se iznenade kada im se na pragu neočekivano pojavi mlada žena. Pitala je: “Je li ovo stan Bogoljuba Raljića?”
Tvrdila je da je Bogrubova djevojka i dovela je svoje dijete sa sobom. Kada je saznala da Bogrub ne zna za to i njih dvoje su izgubili kontakt, sama je otišla tražiti Bogruba. Nažalost, djevojke su joj rekle da Bogorjuba već dugo nema i da nemaju pojma gdje je. Kako je rekla Toussaint, iako je dolazila nekoliko puta, njen trud je bio uzaludan. Toussaint se upustio u ovu avanturu kako bi uspostavio vezu, vjerujući da bi Bogorljubov sin mogao biti u šezdesetima ili ranim sedamdesetima.
Unatoč neumornim naporima Bogolyubove obitelji da ga pronađe, pokušaji uspostavljanja kontakta putem pisama, upita i upita pokazali su se uzaludnim. Čini se da nestaje bez traga, ostavljajući svoje voljene u dubokom očaju. Međutim, u tami, Toussaint, koji posjeduje važne informacije, daje tračak nade. Oko pet-šest godina kasnije u Novi Sad su stigla dva Bogoljubova brata, Anđelko i Nedeljko. Anđelko, VKV limar koji je često radio na terenu, zatekao se jedne večeri u kafiću u blizini željezničke stanice, vjerojatno na relaciji Pančevo – Novi Sad.
Dok je ispijao kavu i strpljivo čekao svoj vlak, za oko su mu zapeli žena i mladić za obližnjim stolom. Ženin čvrsti pogled natjerao ga je da se osjeća pomalo nelagodno. Napokon se ohrabrila da priđe njegovom stolu i ljubazno ga upitala: “Znate li da Bogoljub Raljić nevjerojatno liči na Bogoljuba?”
Isprva se zabrinuo da je možda počinio zločin nesvjestan, ali je u svojoj zbunjenosti samo odgovorio: “Ne znam.” Kada je došao kući, Anđelko je ispričao neobične događaje, kriveći sebe što nije odgovorio nađe utjehu te noći. Inspiriran njihovom pričom, sljedećeg jutra odlučuje zanemariti posao i uputiti se na željezničku stanicu u nadi da će se tajanstvena žena pojaviti. Nažalost, njegova su se očekivanja izjalovila jer se nikada nisu ostvarila.
Unatoč opetovanim neuspjesima, ustrajao je vraćati se u postaju više puta u nadi da će se ona na kraju pojaviti. Ali postajalo je sve jasnije da je više nikada neće vidjeti. Toussaint je vjerovao da život ima način stvaranja narativa, a ovu je priču opisao kao melankoličnu. S vremenom bi povremeno netko započeo tu priču, potaknuvši sjećanja. Sredinom osamdesetih poslano je pismo Crvenom križu, ali prema Toussaintovim riječima, oni su tvrdili da nikad nisu dobili odgovor.
