Tokom stravičnog masakra na Cetinju 1. januara ubijeno je 13 ljudi
Kad bol zamijeni rođendan: Cetinjski masakr i rana koja ne zacjeljuje
“Danas ne palim sveću na torti, već na duši.” Ovim riječima majka malih Jovana i Vukana, najmlađih žrtava nezapamćenog masakra koji je potresao Cetinje 1. januara, obilježila je rođendan svog sina Jovana – dan koji je trebalo da bude pun smijeha, igre i zagrljaja, a pretvorio se u tihu komemoraciju u srcu majke.
Na taj prvi dan Nove godine, dok su mnogi slavili, Aco Martinović (45), čovjek sa istorijom psihičkih problema i zloupotrebom alkohola, započeo je svoj krvavi pohod koji je odnio 13 života, uključujući dvoje djece, i ranio još dvoje ljudi. Ovaj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag u crnogorskom društvu, ali prije svega – u životima porodica koje su ostale bez najmilijih.
Tragedija bez presedana
Masakr je započeo u ranim jutarnjim satima, u kafani “Velestovo” kod Sportskog centra na Cetinju. Tu je Martinović ubio četiri osobe. Potom se, gotovo hladnokrvno, preselio u naselje Bajice, gdje je usmrtio još četiri člana porodice Martinović – Marka, Miloša, njihove roditelje Radovana i Radmilu.
Najpotresniji dio njegovog krvavog pohoda dogodio se u naselju Humci, gdje je usmrtio dvoje nedužne djece – Jovana i Vukana. Njihova smrt posebno je pogodila javnost. Martinović je na kraju ubio još dvije osobe u Donjem kraju prije nego što je, opkoljen od strane policije, pucao sebi u glavu. Preminuo je na putu do bolnice.
Užas iza osmijeha: Ko je bio Aco Martinović
Prema dostupnim informacijama, Martinović je tog dana popio 20 čašica pelinkovca. Bio je na terapiji zbog psihičkih problema, a kasnije je utvrđeno da je imao antisocijalni poremećaj ličnosti. U džepovima su mu pronađeni 60 metaka – znak da je ovaj čin bio unaprijed pripremljen.
Ljudi koji su ga poznavali opisuju ga kao “zatvorenog”, “nepredvidivog”, ali nijedna procjena nije ukazivala na to da je sposoban za ovakav čin.
Zauvijek bez odgovora
Dok se sistemski propusti analiziraju, ostaje pitanje: može li društvo ikada da prepozna i spriječi ovakav čin prije nego što se dogodi? I još važnije: kako nastaviti nakon ovakve tragedije?
U tišini cetinjskih ulica, u domovima gdje su fotografije zamijenile prisustvo, odgovora nema. Ostaje samo bol – i pokušaj da se nađe smisao u besmislu.
Majčina bol: Rođendan kao rana
Na dan kada bi Jovan proslavio rođendan, njegova majka je objavila čitulju koja je duboko dirnula čitavu regiju. Njene riječi su podsjetnik da se tragedije ne završavaju kada kamere odu, niti kada se zatvore sudski spisi.
“Danas bi slavili, smejali se i grlili. Umesto toga gledam u nebo i šaljem vam svu svoju ljubav. Ni tren ne prođe da ne pomislim na vas.”
Ona ne traži osvetu, ni objašnjenja. Samo mogućnost da njena djeca ne budu zaboravljena.
Zašto je važno da pamtimo
Ovo nije samo priča o jednom ubici. Ovo je priča o sistemu koji nije prepoznao znakove. O društvu koje ne zna kako da se nosi sa duševnim bolestima. I o majci koja je izgubila sve, a i dalje svakog dana piše ljubavna pisma nebu.
Jovan i Vukan, i svi koji su stradali tog dana, nisu brojevi u crnoj hronici. Oni su nečija djeca, braća, roditelji, prijatelji. Njihovim imenima dugujemo pamćenje, a njihovim životima – odgovornost da nikada više ne dozvolimo da se ovakva tišina ponovi.
