Domaći mediji zahuktali su se polemikama kada je Feđa Štukan otvoreno priznao da se drogirao i razmišljao o samoubojstvu. U nedavnom intervjuu zadubio se u svoj osobni život i iznio svoja iskustva tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
U ekskluzivnom intervjuu za MONDO Feđa Štukan, proslavljeni glumac porijeklom iz Sarajeva, iskreno je ispričao najteže trenutke sa kojima se susreo u životu. Od svog osobnog angažmana kao snajperista tijekom rata u Bosni do njegove stalne borbe sa zlouporabom supstanci, Štukan je neustrašivo razotkrio svoj osobni put, čak i otkrivši svoje vrijeme provedeno u mentalnoj ustanovi. Iako ga mnogi možda prepoznaju iz popularnih televizijskih serija kao što su “Nečista krv – Grijeh predaka” i “Klan”, Štukan je dublje zašao u teme koje potiču na razmišljanje kao što su manipulativne vjerske prakse, položaj nevinih žrtava u ratnim vremenima, osobni izdaje i uznemirujuća stvarnost primanja prijetnji smrću.
Feđa je nedavno u Beogradu organizirao vrlo uspješnu manifestaciju na kojoj je promovirao svoje memoare “Blank” koji su pobrali izuzetan odjek u cijeloj regiji. Na stranicama svojih memoara neustrašivo prepričava uspone i padove svog životnog puta. U prethodnoj ste izjavi rekli da vrijeme za vas ima golemu važnost, odmah iza slobode, te da vam žaljenje zbog gubljenja vremena teško pritišće srce. Možemo li zaključiti da su vaši spisateljski pokušaji bili pokušaj da zaustavite ili preokrenete tijek vremena? Koja vas je osobna patnja natjerala da stavite olovku na papir? Bavljenje ekstremnim sportovima, gdje je smrtni rizik redovita pojava, postalo je sastavni dio mog postojanja. Svaki mjesec 20-30 pojedinaca diljem svijeta tragično izgubi život sudjelujući u ovim aktivnostima. Bilježio sam svoja iskustva i razmišljanja kao mjeru predostrožnosti za svoju kćer, ako mi se nešto loše dogodi.
Moj primarni cilj bio je pružiti joj smjernice kako bih joj pomogao da učinkovito upravlja svojim životom i izbjegne gubljenje dragocjenog vremena. Za nju je ključno da jasno razumije identitet svog oca i da ne bude pod utjecajem neutemeljenih glasina. Upuštamo se u otvorene i iskrene rasprave o osjetljivim temama kao što je zlouporaba sredstava ovisnosti, oslanjajući se na moja osobna iskustva s raznim izazovima. Čvrsto vjerujem u održavanje transparentnosti s njom. Ova situacija podsjeća na susret Maora s osvajačima na Novom Zelandu. Osvajači su Maorima uveli dva strana pojma – prijevaru i vlasništvo, posebno u pogledu zemlje. Kako netko može polagati pravo na zemlju? Zemlja je namijenjena za dijeljenje jer s pravom pripada svima nama. Zbunjujuće je kako pojedinac može tvrditi da ima isključivo vlasništvo nad cijelom zemljom!
Da bismo krenuli u potragu za tim nedostižnim “posjedom”, vratimo se u rane 1990-e. Čini se da je presudnu ulogu u konačnom nestanku te zemlje odigrala osuda jedne osobe, koja je vjerovala da prethodno podijeljeno zemljište pripada isključivo njoj. Kako bi se izbjeglo izazivanje uvreda, bitno je razlikovati dvije značajne cjeline: grad i selo. Molim vas da shvatite da nemam namjeru nikoga omalovažavati, ali važno je priznati inherentne razlike između ova dva entiteta. Tijekom proteklih trideset godina u Sarajevu se odvijao jedan intrigantan fenomen, gdje su pojedinci iz ruralnih sredina preuzimali pozicije vlasti u gradu, a da istinski nisu razumjeli njegovu zamršenu dinamiku.
U sličnom scenariju, može se povući paralela sa situacijom u kojoj urbanist preuzima kontrolu nad ruralnim selom bez istinskog razumijevanja njegove biti. Urbanist bi pokušao oblikovati selo u repliku grada, zanemarujući činjenicu da urbanizacija nije nužna za dobrobit sela. Stanovnik grada nastojao bi uvesti sadržaje kao što su kazališta, kina i škole u selo, budući da su oni uobičajeni u gradu. Međutim, ti sadržaji nedostaju u selu, gdje je glavni fokus poljoprivredna proizvodnja, a ne rekreacija. Nadalje, zbog nižeg stupnja obrazovanja ruralnog stanovništva, vjera često služi kao zamjena za znanje koje bi se obično stjecalo formalnim školovanjem. Unutar područja religije postoji zbirka doktrina i učenja koja obuhvaćaju pojmove nacionalizma i koncept vezanosti predaka sa zemljom.
U urbanim područjima, ideja obrane ili borbe protiv fizičkih granica nije poznata, jer pojedinci žive u stanovima bez takvih briga. Pojam krvi i tla ne odgovara stanovnicima gradova, koji nemaju ukorijenjenu vezu sa svojom zemljom. Iako mnogi moji poznanici potječu iz manjih mjesta, ne označavam ih samo kao ruralne stanovnike. Umjesto toga, kada ih nazivam “seljacima”, opisujem njihov način razmišljanja, a ne njihov zemljopisni mjesto. Osvrćući se na raspad Jugoslavije i utjecaj nacionalizma i vjere, možete li se prisjetiti nekog konkretnog trenutka iz ranih 1990-ih koji ima značaj u vašem životu? S 18 godina stajao sam na pragu odlaska u vojsku.
U siječnju sam proslavio rođendan, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju, izbio rat. Prije nego što dublje zađem u temu, dopustite mi da bacim malo svjetla na trenutno stanje stvari u i oko Sarajeva. Vlasti, koje su na vlasti bile trideset godina, odrekle su se svake parcele u Sarajevu i okolici, pa čak i izvan njegovih granica, pojedincima porijeklom iz Saudijske Arabije, Katara i Emirata. To nas tjera da se zapitamo o stvarnom vlasništvu ove zemlje – može li se ona doista smatrati dijelom Bosne i Hercegovine kada je posjeduju oni koji nisu starosjedioci ovih prostora? Trebamo li sada razmišljati o podizanju druge zastave na ovom teritoriju? Ti pojmovi vlasništva nad zemljom i pripadnosti potpuno su mi nepoznati.
Da bih istinski shvatio situaciju, smatram da je potrebno potisnuti značajan dio svojih kognitivnih sposobnosti i tek tada postaje očigledna apsurdnost svega. Smatra li se doista domoljubljem položiti život za puki komad zemlje? Ako je tako, onda se ne mogu čiste savjesti nazvati domoljubom. Mnogi tvrde da je dotični sukob nedvojbeno bio vjerski rat. Međutim, kad god izrazim svoje uvjerenje da je rat u Bosni i Hercegovini imao vjerski prizvuk, naiđem na žestoke reakcije, uključujući i prijetnje smrću. Iz moje perspektive, jasno je da je ovo doista bio vjerski rat, budući da su pojedinci svojevoljno prigrlili mučeništvo u ime džihada, koncepta duboko ukorijenjenog u religiji.
Među pravoslavnim vjernicima nije neuobičajeno da svećenici blagoslivljaju tenkove. Religija se, iz moje perspektive, može promatrati kao golema zajednica usredotočena oko koncepta smrtnosti, koji ima golemu važnost i donosi financijsku korist. Povećanje broja žrtava za njih je izvor strahopoštovanja. U ovom kritičnom trenutku postaje imperativ razlikovati one koji zagovaraju kršćanstvo ili islam od samog božanskog bića, potičući time bezvremensko ispitivanje je li posrednik neophodan u odnosu između čovječanstva i Boga. Postaje očito da je takvo predstavljanje nepotrebno.
Nitko nema pravo tvrditi vlastita mišljenja kao božansko znanje. Kako možemo tvrditi da razumijemo Božje misli? Može li se to postići ležernim razgovorima uz kavu? Ovaj se fenomen obično povezuje s Bosnom, zemljom poznatom po skladnom suživotu triju različitih etničkih skupina i njihovih vjerskih uvjerenja, što je čini očekivanim leglom. Međutim, geneza ovog fenomena nije nastala unutar granica urbanih sredina. Umjesto toga, infiltrirao se u grad, izranjajući iz područja u kojem je ideologija naslijeđa predaka i teritorijalne pripadnosti cvjetala bez našeg znanja.
U početku smo pretpostavili da će ova pojava biti vjerojatnija u ruralnim područjima nego u gradu Sarajevu. Kako doživljavate brojne države nastale raspadom SFRJ? Smatrate li ih različitim entitetima ili…? Nakon raspada Jugoslavije osjetio sam snažnu potrebu da zaštitim jedinstvo nacije. Međutim, granice nisu fiksni entiteti; prolaze kroz stalnu transformaciju i evoluciju. Danas ste možda spremni žrtvovati svoj život za određenu granicu, samo da biste otkrili da se sutra pomaknula negdje drugdje. Dopustite mi da podijelim priču koja oslikava ovaj fenomen.
Na Trebeviću je postojala jedna ulica koja je služila kao linija razdvajanja između Federacije i Republike Srpske. Gornja strana ulice pripadala je Republici Srpskoj, a donja Federaciji. Tragično, mnogi su životi izgubljeni u ovoj ulici, a sve zarad malog pojasa zemlje. Kada je sukob konačno okončan i započeli mirovni pregovori, ova ulica je postala linija razgraničenja. Jedan moj prijatelj je donio odluku da kupi kuću u ovoj ulici, pretpostavljajući da će ona biti pod ingerencijom općine koja se nalazi ispod nje. No, na njegovo zaprepaštenje, kada se obratio općini, izvijestili su ga da se kuća zapravo nalazi na teritoriji Republike Srpske.
