U finalu Wimbledona Novak Đoković, kojeg mnogi smatraju najvećim tenisačem u povijesti, doživio je poraz. Karlos Alkaraz, aktualni prvak, dopustio je Đokoviću da osvoji samo deset gemova, uspješno obranivši naslov.
Postojao je osjećaj zbunjenosti oko Novakove strategije, jer je djelovao prilično zbunjen u svojim pokušajima da brzo završi poene na mreži. Čak se i Toni Nadal našao zatečen Novakovim planom igre, točnije njegovim pristupom.
Ujak i bivši trener Rafaela Nadala u svojoj je kolumni okarakterizirao Đokovićevu taktiku kao vrlo riskantnu i autodestruktivnu, koja graniči sa “samoubilačkim” pristupom.
Novakova prisutnost na terenu nikad nije odavala osjećaj moćnog protivnika koji je sposoban zastrašiti suparnika. Njegovim udarcima nije bilo točnosti i snage potrebne da uznemire Alcaraza. Kao što sam spomenuo prije finala, vjerojatno su se sumnje uvukle u Novakov um prije meča. Ova odluka nije laka, a tenisači i njihovi timovi često se s njom bore kada se suoče s nadmoćnijim protivnikom. Kako pristupiti utakmici? Trebaju li se osloniti na svoju uobičajenu taktiku i igrati u svom prepoznatljivom stilu ili pokušati neutralizirati protivnika odstupanjem od svoje tipične igre? Osobno bih se odlučio za ovo prvo – objasnio je Toni Nadal.
Dok je Đoković tvrdio da promjene ne bi bilo i da je njegov pristup meču bio taktički drugačiji, Toni Nadal je drugačijeg mišljenja.
Odlučivši se za drugi izbor, Nole je shvatio da njegove noge i preciznost više nisu na vrhuncu te da bi izdržavanje dugotrajnog i iscrpljujućeg meča moglo negativno utjecati na njega. Stoga je odlučio upotrijebiti taktiku koja se na kraju pokazala samodestruktivnom. Namjera mu je bila uspostaviti brz tempo, usvojiti agresivan stil igre i brzo zaključivati poene približavanjem mreži. Ipak, po mišljenju Španjolca, jedina održiva alternativa za Noleta bila je smanjenje tempa igre.
