Ako ste još uvijek zbunjeni zašto ne biste trebali tući svoju djecu, evo jednog ključnog razloga zašto to uopće ne biste trebali raditi.
U stresnim situacijama, kao što su prijetnje, zlostavljanje ili tjelesne ozljede, skupina hormona koji se nazivaju glukokortikoidi otpuštaju se u krvotok. Ti se hormoni često nazivaju “hormoni stresa” i igraju ključnu ulogu u pokretanju instinktivne reakcije “bori se ili bježi” u slučaju napada.
Međutim, sam proces je složen i zahtijeva ogroman fizički napor. Stoga se ti hormoni ne ispuštaju u krv djece kada su u prisustvu roditelja, posebno majke. Ovo je naravno zaštitna mjera za sprječavanje dodatnog stresa za tijelo vašeg djeteta u razvoju. Ako roditelji sami postanu izvor stresa, djeca nisu biološki osposobljena da do određene dobi smatraju nasilje nad njima opasnim. Uglavnom, djeca ne osjećaju stres jer misle da je to normalan dio odrastanja i da tako treba biti.
Ako osoba odraste vjerujući da su nasilje i agresija biološki normalni, što mislite što će postati kao odrasli? Kako bi reagirali da se kao odrasli susreću sa stvarnom opasnošću?
Gledajući stvari iz psihološke, a ne iz fiziološke perspektive, u ovom slučaju susrećemo dva potencijalna ishoda: dijete može igrati ulogu agresora ili može postati žrtva. Važno je prepoznati da fizičkim nasiljem nad djecom učinkovito oblikujemo njihove buduće životne putove.
Ako ste ponukani fizički ozlijediti svoje dijete, ključno je prepoznati problem i potražiti stručnu pomoć kako biste ga riješili. Možda ste iskusili sličnu terapiju u svom djetinjstvu, a za prekidanje ciklusa možda će biti potrebno savjetovanje psihologa.
Ozbiljnost i važnost ove teme ne može se podcijeniti, te se iskreno nadamo da će nasilje u obitelji s vremenom naići na opću osudu društva.
