Halid Bešlić sasvim slučajno saznao da je bolestan: Brinuo je o Sejdi ne sluteći šta mu se sprema

Halid Bešlić preminuo je u utorak, 7. oktobra 2025. godine, u 72. godini života, nakon duge i teške borbe sa opakom bolešću. Njegova dijagnoza, kako piše Kurir, otkrivena je sasvim slučajno — u trenutku kada je, kao posvećeni suprug, pratio svoju voljenu Sejdu na lekarski pregled.

Odlazak legende koji je ujedinio sve

Bosna i Hercegovina, ali i cijeli region, 7. oktobra 2025. godine, izgubili su jednog od svojih najvećih muzičkih simbola — Halida Bešlića. Njegova smrt, u 72. godini života, označila je kraj jedne epohe narodne muzike, epohe u kojoj su iskrenost, emocija i narodna duša imale svoje istinsko lice.

Bešlić je preminuo nakon duge i teške borbe s opakom bolešću, o kojoj gotovo niko nije znao. Ono što njegovu priču čini još dirljivijom jeste činjenica da je dijagnoza otkrivena slučajno — u trenutku kada je Halid, kao brižan suprug, pratio svoju voljenu Sejdu na ljekarski pregled. Tog dana, ne samo da je počela borba za život, nego se i njihov zajednički svijet iz temelja promijenio.

Tihi heroj iza osmijeha

1. Dan koji je sve promijenio

Prema riječima bliskih prijatelja i članova porodice, dan kada je Halid pratio Sejdu ljekaru bio je običan, topao i pun međusobne pažnje, kao i svaki u njihovom dugogodišnjem braku. Doktor, primijetivši da Bešlić djeluje umorno i iscrpljeno, predložio mu je da uradi osnovne pretrage — čisto preventivno.

Rezultati su, međutim, otkrili šokantnu istinu.
Halid je imao kancer jetre.

Za porodicu je to bio trenutak koji se pamti cijelog života. Kako su kasnije ispričali njegovi najbliži, ni tada nije pokazao strah, nego smirenost. Rekao je:

“Ako je ovo moja borba, vodiću je dostojanstveno. Samo da Sejda bude dobro.”

Od tog trenutka, počeo je proces liječenja, ispunjen terapijama, nadama i neizvjesnošću.

2. Snaga ljubavi u najtežim danima

Iako je bolest brzo napredovala, Halid nikada nije dopustio da briga za njega postane veća od brige za druge. Njegova životna filozofija bila je jednostavna: “Dok mogu, biću stub onima koje volim.”

Porodica je svjedočila da je, čak i u trenucima iscrpljenosti, uvijek pitao:

“Kako je Sejda danas? Da li je jela, da li se nasmijala?”

Taj osjećaj odgovornosti i ljubavi postao je središnji motiv njegovih posljednjih mjeseci života.
Njegovi prijatelji kažu da nikada nije želio da javnost sazna koliko se teško nosi s bolešću. Nije želio sažaljenje. Za njega je sažaljenje bilo suprotno onome što je cijelog života pjevao — o snazi, ljubavi i vjeri u bolje sutra.

“Neka me pamte po pjesmama, ne po bolestima,” – govorio je u krugu najbližih.

3. Posljednji koncert – snaga volje jača od tijela

Publika u Banjoj Luci još pamti njegov posljednji koncert, održan svega nekoliko nedjelja prije smrti. Mnogi su kasnije svjedočili da su osjećali neku posebnu energiju toga dana, kao da Halid zna da pjeva po posljednji put.

Iako je bio vidno slab, jedva je hodao, insistirao je da izađe na scenu.
Govorio je:

“Publika me nosila cijelog života, sad je red da ja izdržim zbog njih.”

Tokom izvedbe pjesama poput “Miljacka”, “Romanija” i “Prvi poljubac”, publika je plakala i pjevala zajedno s njim. Njegov glas, iako umoran, imao je snagu planine. Bio je to koncert koji se pretvorio u svojevrsni oproštaj — iako to tada niko nije znao.

4. Borba u tišini i dostojanstvu

Nakon koncerta, njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo. Ljekari su preporučili hospitalizaciju, te je Halid smješten u bolnicu u Sarajevu, gdje je proveo posljednje dane života.

Posebno dirljiv detalj bio je taj što je Sejda, njegova životna saputnica, u istom trenutku bila u drugoj sobi iste bolnice. Svakodnevno su se čuli, razgovarali, razmjenjivali riječi ohrabrenja.

Ipak, ona nije znala koliko je njegovo stanje ozbiljno — Halid nije želio da je optereti.

“Ne želim da joj bude teže,” – govorio je. – “Bolje da misli da sam dobro.”

Kada je 7. oktobra 2025. godine zauvijek zaspao, njegova supruga je ostala slomljena. Bliski prijatelji kažu da je taj trenutak za nju bio kraj svijeta koji su gradili više od pola vijeka.

5. Čovjek koji je ujedinio region

O Halidu Bešliću se mnogo govorilo i za njegova života, ali nikada kao poslije njegove smrti. Vijest o njegovom odlasku ujedinila je cijeli region.
Iz svake bivše jugoslovenske republike stizale su poruke tuge i poštovanja.

Političari, glumci, muzičari i obični građani odavali su mu počast.
Za mnoge, Halid je bio više od pjevača — bio je glas naroda, čovjek koji je spajao ljude različitih vjera, nacija i jezika.

Njegove pjesme nisu poznavale granice.

• “Miljacka” je postala simbol vječne ljubavi.

• “Romanija” je bila oda domovini i nostalgiji.

• “Prvi poljubac” – pjesma o čistoti osjećaja i mladosti.

Svaka od njih nosila je dijelić njegove duše. I upravo ta iskrenost učinila ga je besmrtnim.

6. Posljednje riječi i mir sa sobom

U trenucima kada je znao da kraj dolazi, Halid je bio smiren. Ljudi koji su bili uz njega govore da je posljednje dane proveo u molitvi i tišini, zahvalan na životu koji je živio.

Njegove posljednje riječi, izgovorene tiho, ali jasno, bile su:

“Ne bojim se smrti. Samo želim da Sejda ozdravi.”

Te rečenice su ostale zapisane u sjećanjima svih koji su ga poznavali, kao sažetak čitavog njegovog životnog puta — ljubav iznad svega.

7. Komemoracija i posljednji ispraćaj

Komemoracija u Narodnom pozorištu Sarajevo zakazana je za ponedjeljak, 13. oktobra 2025. godine, s početkom u 11 sati.
Njegovi obožavaoci, kolege i prijatelji iz svih krajeva bivše Jugoslavije dolaze da mu odaju posljednji pozdrav.

Dženaza će biti klanjana istog dana, nakon podne-namaza, u haremu Gazi Husrev-begove džamije, dok će ukop uslijediti u 15 sati na Gradskom mezarju Bare.
Organizatori očekuju hiljade ljudi — jer, kako mnogi kažu, Halid je bio i ostao narod.

Lista: Šta nas je Halid naučio

Smrt Halida Bešlića nije samo kraj jednog života, nego i podsjetnik na vrijednosti koje je živio.
Njegova priča nosi nekoliko važnih poruka:

1. Ljubav je temelj svega. I u bolesti i u slavi, Halid je uvijek stavljao porodicu ispred sebe.

2. Dostojanstvo u tišini. Nikada nije tražio sažaljenje ni pažnju — svoj križ nosio je ponosno.

3. Umjetnost spaja ljude. Njegove pjesme su dokaz da emocija ne poznaje granice.

4. Humor i mirnoća su moć. Čak i u najtežim trenucima, zadržao je osmijeh i vjeru.

5. Ostavština ne umire. Pjesme, uspomene i djela ostaju dugo nakon što tijelo ode.

Legenda koja nikada neće utihnuti

Halid Bešlić nije bio samo muzičar — bio je simbol jedne generacije, glas naroda i lice iskrene emocije.
Njegov odlazak ostavio je prazninu koju niko neće moći ispuniti, ali i naslijeđe koje će trajati dok se bude pjevala ijedna njegova pjesma.

U svijetu prepunom prolaznosti, on je bio i ostao stalnost.
Njegov život i smrt svjedoče da veličina čovjeka ne mjeri se bogatstvom ni slavom, već srcem koje ostavlja trag u drugima.

“Ne bojim se smrti… samo želim da Sejda ozdravi.”
Te riječi odzvanjaju kao testament ljubavi, kao posljednja strofa jedne pjesme koja nikada neće završiti.

Jer dokle god se čuje “Miljacka”, dokle god neko zapjeva “Prvi poljubac” ili “Romanija”, Halid Bešlić će živjeti — u glasovima, sjećanjima i srcima onih koji su ga voljeli.