Potraga za identitetom: Priče usvojene djece iz Grčke
U Grčkoj 1950-ih godina, zemlja koja je bila u procesu oporavka od razaranja Drugog svjetskog rata i krvavog građanskog rata, desila se jedna emotivna i inspirativna priča o usvajanju. Američki bračni par, Džejms i Rut Forest, odlučili su da usvoje osmomesečnu bebu iz sirotišta u Atini. Ime djevojčice bilo je Eftihija, a jedina informacija koju su imali bila je da je njena majka vjerovatno umrla pri porođaju. Iako su usvajanja bila organizovana na veoma specifičan način, Eftihija, koja će postati Linda Kerol Forest, imala je sreće da odrasta u voljenoj porodici. Unutrašnja dinamika Grčke društvene strukture tokom tih godina bila je kompleksna. Mnogi su se suočavali sa problemima poput siromaštva, gubitka članova porodice i emocionalnim ožiljcima koje su ratovi ostavili. S obzirom na to da su mnogi u Grčkoj bili pogođeni posljedicama rata, organizacije poput POGO (Roditelji grčke siročadi) i grčkih sveštenika igrale su ključnu ulogu u omogućavanju usvajanja djece iz sirotišta. Ove organizacije su radile na stvaranju mostova između sirotišta i potencijalnih usvojitelja, u pokušaju da pruže bolji život onima koji su izgubili sve. Zahvaljujući ovom sistemu, između 70 i 90 grčke djece stiglo je u Teksas, gdje su dobili priliku za novi početak. Linda je odrasla u toplini i ljubavi, završila školu i započela svoju vlastitu porodicu. Međutim, unutar nje je godinama tinjala želja da sazna više o svojim korijenima. Taj osjećaj je dodatno pojačan gubitkom roditelja, što je kod nje probudilo potrebu za istraživanjem vlastitog identiteta. Godine 2015. i 2017., nakon smrti svojih usvojitelja, Linda je odlučila pokrenuti potragu za biološkom porodicom. Ova potraga nije bila jednostavna, ali uz pomoć advokata i izuzetne upornosti, došla je do dokumenta iz sirotišta koji je otkrio pravo ime njene majke – Harikleja Nula, iz brdovitog sela Stranoma u Nafpaktiji. Iako je isprva vjerovala da je njena majka mrtva, život je imao drugačije planove. Godine 2017., kada se vratila u Grčku, doživjela je nevjerovatno iznenađenje – Harikleja je bila živa. Susret između Eftihije i njene biološke majke bio je emotivan i snažan, ispunjen suzama radosnicama i tjeskobom. Ovaj trenutak nije bio samo ponovno ujedinjenje majke i kćerke, već i simbol nade za sve usvojene djece koja tragaju za svojim identitetom. Od tog trenutka, Eftihija Nula Troter posvetila je svoj život pomaganju drugima, razumijevajući duboku emocionalnu težinu koja dolazi sa potragom za korijenima. Osnovala je organizaciju “The Eftychia Project”, koja besplatno pomaže usvojenim Grcima širom svijeta da pronađu svoje biološke porodice. Procjene govore da danas između 4.000 i 5.000 Grka u dijaspori, najviše u SAD-u i Holandiji, potiče iz takvih usvajanja. Eftihija je putovala više od 30 puta iz Teksasa u Grčku, pomažući ljudima u potrazi za njihovim majkama, očevima, braćom i sestrama. Ova borba za identitet nije samo individualna, već kolektivna, jer mnogi tvrde da je razumijevanje vlastitog porijekla ključno za emocionalno ispunjenje i duhovnu cjelovitost. Međutim, sistem brzinskih usvajanja imao je svoje tamne strane. Najpoznatiji skandal desio se 1959. godine, kada je New York Times objavio vijest o hapšenju Stivena Skopasa, bivšeg predsjednika AHEPA i sudije iz New Yorka, zbog posredovanja u prodaji grčkih beba. Ovaj incident je šokirao javnost, jer je otkrio mračne tajne koje su se skrivale iza sistema usvajanja. Slični skandali su nastavili izlaziti na vidjelo, a u godini 1962. razotkriven je još veći skandal u sirotištu “Sveti Stilijan” u Solunu, gdje je osoblje nezakonito prodavalo bebe tokom 13 godina. Ovi događaji označili su početak kraja ove “industrije” usvajanja, ali su ostavili duboke ožiljke u društvu, ostavljajući mnoge bez odgovora na pitanja o vlastitom identitetu. U svjetlu ovih skandala, grčka država je 2. maja 2025. godine donijela zakon koji omogućava usvojenim Grcima iz dijaspore da zatraže povratak svog državljanstva. Ova odluka, potpisana od strane ministra unutrašnjih poslova Teodorosa Livaniosa, definiše pravila prema kojima oni koji su rođeni u Grčkoj, a usvojeni su bez svoje volje, imaju pravo da se ponovo upišu kao građani Grčke. To je značajan korak prema pomirenju sa prošlošću i vraćanju identiteta onima koji su ga izgubili. Ovaj zakon nije samo pravni okvir; on predstavlja simbol nade i pravde za mnoge koji su Mislili da su njihova prava zauvijek izgubljena. Priče ljudi koji su kroz “The Eftychia Project” pronašli svoje porodice su inspirativne. Meril Dženkins, poznat kao “Mitsos”, uspješno je pronašao 50 članova svoje porodice koristeći DNK testove, dok je Stiven Greter, usvojen iz centra “Mitera”, ponovno pronašao svog oca nakon 63 godine. Ove sudbine svjedoče o tome koliko je važno razumjeti i prihvatiti vlastito porijeklo, jer to može donijeti iscjeljenje i emocionalnu slobodu. U ovoj borbi, mnogi pojedinci, poput doktorke Meri Kardaras i Gonde van Stin, rade na tome da pomognu onima koji tragaju za svojim identitetom. Njihova posvećenost ne samo da je pomogla mnogima da pronađu svoje biološke porodice, već je i osvježila nadu za sve usvojene Grcima koji traže svoje korijene. Ovo pitanje identiteta, uz sve njegove emocionalne složenosti, ostaje aktuelno i danas. Dok se mnogi suočavaju s izazovima modernog života, potraga za korijenima postaje važnija nego ikad. Ljudi se sve više okreću svojim društvenim mrežama i tehnologiji kako bi istražili svoju prošlost, što otvara nova vrata mogućnostima i spoznaji. U ovoj potrazi, priče poput Lindinog služe kao svjetionici, podsjećajući nas na snagu ljudske otpornosti i važnost razumijevanja vlastitih korijena.
