– Vjerujemo da ste već puno puta čuli ovu priču kako je neugodno ostariti. Namjerno ili ne, postaje dosadan bliskim ljudima, prijateljima i poznanicima. Zbog toga je postao predmet ismijavanja, okolina ga se klonila, a bilo je teško na neki način preživjeti u to vrijeme. Slijedi njegova ispovijest o tome kako se osjeća kad stari.
U dobi od 93 godine, osjećam se prisiljenim navesti, redoslijedom važnosti, deset najvećih izazova s kojima se suočavam u kasnijim godinama.
Ispovijest je označila početak rasprave na platformi Quora koja rasvjetljava poteškoće s kojima se susreću pojedinci označeni kao “privremeni”, rasvjetljava izazove s kojima se suočavaju.
Dobrobit i sreća mojih najmilijih moj je glavni prioritet. Gubitak roditelja ostavio mi je trajne ožiljke koji nikada neće u potpunosti zacijeliti. Čak i sada, često se sjetim vremena koje smo proveli zajedno dok su još bili živi; ta sjećanja su još uvijek svježa u mom srcu. Svi moji prijatelji, koji su nekada bili dio mog života, također su bili mrtvi, a ja sam jedini preživio. Duboko žudim za njihovom prisutnošću i vezom koju smo nekad dijelili.
Sljedeće pitanje koje treba razmotriti jest postoji li fizički nedostatak. Kao rezultat toga, ljudi izbjegavaju bilo kakvu interakciju sa mnom kao da imam neku zaraznu bolest. Želja za stvaranjem novih prijateljstava više nije bila dio mojih želja. Osim toga, geografska udaljenost između moje djece i mene bila je veliki izazov. Žive na suprotnim stranama zemlje, pa čak i u inozemstvu. Ova mi je situacija teško pala na srce”, ispričala je prepričavajući iskustvo izuzetne 93-godišnjakinje.
Zaista uživam u vožnji. Dao mi je slobodu da istražujem, bilo da se radilo o odlasku u shopping, posjeti kulturnim ustanovama ili samo posjetu prijateljima. Toliko me rastužuje da više ne mogu iskusiti užitak vožnje. Osim toga, puno sam vremena provodio sam. Usamljenost može biti izazovna, pogotovo kada nemate mogućnost neprestano odvraćati pažnju ljepotom svijeta. Ponekad stare rane ponovno isplivaju na površinu i ostavljaju vas usamljenima.
Moja stabilnost se smanjila, zbog čega nisam bio siguran na nogama. To što nisam u ravnoteži zahtijeva od mene da se oslanjam na podršku. Što me vodi do sljedeće točke, moj um je još uvijek oštar i ispunjen željom da se bavim aktivnostima koje sam nekoć gajio, ali moja fizička ograničenja sprječavaju me u tome. Bilo je teško prihvatiti da nikada neću moći hodati, putovati ili njegovati vrt. Ima još jutara kad se probudim žudeći nekamo požuriti, ali te mogućnosti više nema. Ovo je situacija koja se ne može olako prihvatiti.
U prošlosti sam imao privilegiju raditi kao profesionalni glazbenik i uroniti u to carstvo koje izaziva strahopoštovanje. Međutim, zbog artritisa sada ne mogu rukovati svojim instrumentima, što mi uzrokuje veliku bol i nelagodu.
U 93. godini postao je očit najizazovniji aspekt mog života — nemogućnost samostalnog života u vlastitom domu. Shvatio sam da to više ne mogu sam i da mi je trebao neki oblik institucionalne pomoći. Stoga sam se morala preseliti u zajednički život živeći sama s cimerima i oslanjajući se na podršku osoblja. Bilo je trenutaka kad sam lila suze izražavajući emocionalni stres zbog ove srceparajuće situacije.
