Ratne godine su živa rana svih balkanaca,većin ih se sa setom seti i sa tugom u očima prepričava svako svoje doživljaje,u današnjem članku smo za Vas preneli ispovest gospodina Asima koji je u najtežim trenutcima dobio pruženu ruku od osobe od koje se najmanje nadao..

Prijateljstvo u rovovima rata: Sećanje koje je spasilo život

Usred jedne od najmračnijih epizoda u savremenoj istoriji Balkana, dok je Bosna i Hercegovina 1994. godine bila razorena ratnim haosom, dogodila se priča koja je tiho, ali snažno odjeknula među onima koji veruju da čovečnost ne umire ni u najgorim vremenima. To je priča o Asimu H. i Miroslavu J., dvojici bivših vojnika, bivših saboraca — sada na suprotnim stranama rata.

Mladići iz vojnog roka

Pre nego što je jugoslovenski prostor postao poprište krvavog raspada, pre nego što su linije fronta razdvojile narode, religije i prijatelje, Asim i Miroslav su delili vreme i prostor u tadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Godine 1986–1987, njih dvojica su služili vojni rok, kao stotine hiljada mladića pre njih. I, kao što se često dešava u tim mladalačkim godinama, njihovo prijateljstvo nije bilo obično.

Delili su krevete u kasarni, obroke u menzi, teške marševe, ali i smeh — mnogo smeha. Najviše su se šalili na račun zamišljenih ratnih scenarija, među kojima je bila i njihova omiljena igra: “Zamisli da nas SSSR napadne, ti i ja zajedno u rovu, brate, kraj sveta, ali barem nismo sami!” Tada je to delovalo kao bezazlena zabava. Ni slutiti nisu mogli da će ih stvarni rovovi jednog dana staviti na suprotne strane nišana.

Sudbina u uniformi

Kada se rat u Bosni rasplamsao 1992. godine, svi pokušaji da se očuva nekadašnje drugarstvo pali su pod teretom nacionalizma, propagande i neizmerne patnje. Asim H. se priključio Armiji Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), boreći se za opstanak naroda i domovine. Miroslav J. je postao deo Vojske Republike Srpske (VRS), kao i mnogi iz njegove sredine. Dvojica prijatelja iz vojske — sada neprijatelji po sili okolnosti.

Godine 1994, na jednoj od brojnih linija fronta koje su sekle zemlju poput ožiljaka, Asimova jedinica našla se u bezizlaznoj situaciji. Oružja su bila prazna, nade još manje. Doneta je odluka o predaji, kako bi se izbeglo potpuno uništenje.

Asim je, iscrpljen, predao lična dokumenta stražaru u neprijateljskoj zoni, nesvestan da je upravo ta ruka koja ih je primila nekada držala sa njim zajednički karabin dok su učili da pucaju naslepo.

Prepoznavanje bez reči

Miroslav ga je prepoznao odmah. Ali ništa nije rekao. Niti je trepnuo, niti je pokazao znak da ispred njega stoji neko ko mu je nekada bio blizak kao brat. Asim ga je takođe prepoznao, ali strah, sramota i osećaj potpune nemoći zakovali su mu usta. Pomislio je da prošlost ne vredi ništa pred lice smrti. Možda bi čak i podsećanje na prijateljstvo moglo izazvati bes – ili sažaljenje koje bi samo produžilo agoniju.

Prošle su sate neizvesnosti. Zatvorenici su sedeli pod vedrim nebom, bez informacije o svojoj sudbini. Tišina je bolela više nego krikovi.

Gest koji menja sve

A onda, iznenada, Miroslav je izdvojio Asima iz grupe i poveo ga u jednu malu prostoriju. Asim je bio ubeđen da mu je došao kraj. Bio je spreman da umre. Nije imao iluzije.

Ali unutra ga je dočekao osmeh. Tiho, gotovo stidljivo, Miroslav je rekao:

“Znaš, još uvek bih radije s tobom bio u onom rovu protiv Sovjeta, nego ovde…”

Te reči, jednostavne, ljudske, presekle su strah kao nožem. Asim nije znao da li da plače ili se nasmeje. U trenutku nemoći, dobio je nešto što nijedan oružani sukob ne može oduzeti – podsetnik da nije zaboravljen.

Plan na ivici smrti

Miroslav nije imao mnogo vremena. Donošenje odluke da spasi prijatelja, ali i njegove saborce, značilo je rizikovanje sopstvenog života i vojne karijere. Osmislio je priču da su zarobljenici zapravo obaveštajci koje treba prebaciti u drugi sektor. Ubedio je nadređene da ne treba da ih eliminišu, već da ih čuvaju za razmenu.

Bio je to hazarderski potez, ali jedini koji je imao. Kada su vojnicima povezane oči i kada su ubačeni u autobus, Asim je u tišini molio da je ovo spas, a ne maskirana egzekucija.

Crveni krst i znak spasa

Nakon dugog i napetog putovanja, autobus je stao. Vojnici su ih poveli napolje. Asimov puls je bio kao doboš. A onda — povez mu je spao sa očiju. Ispred njih se nalazio znak: Crveni krst.

Razmena zarobljenika.

Spaseni.

U tom trenutku, dok su vojnici razmenjivali papire, Asim je potražio pogled svog spasioca. Na maloj udaljenosti, Miroslav mu je tiho namignuo i klimnuo glavom. Nisu razmenili nijednu reč. Nije bilo potrebe.

Ljudskost jača od fronta

Ova istinita priča nije samo emotivna anegdota iz rata — ona je dokaz da ni najstrašniji sukobi ne mogu izbrisati ono što je iskreno. Miroslav je rizikovao sve kako bi spasao prijatelja. Nije bio samo vojnik, već čovek koji je znao da naredbe ne smeju nadvladati moral.

I dok su hiljade ginule u besmislu sukoba, njih dvojica su podsetili svet da je moguće ostati čovek, brat i prijatelj, bez obzira na boju uniforme.

Poruka budućnosti

Ovo nije samo priča iz prošlosti. Ona je podsetnik sadašnjosti i upozorenje budućnosti. Da granice nisu važnije od sećanja. Da uniforma ne mora da izbriše lice prijatelja. Da postoji mesto za odanost, hrabrost i čovečnost — čak i u rovovima rata.

Jer u svetu razdvojenom propagandom, mržnjom i strahom, pravo junaštvo nije u ubijanju za zastavu, već u spašavanju života uprkos njoj.

Ads