Na području suvremene zabavne glazbe postoji mnoštvo pjevača koji su nedvosmisleno pali u zaborav. Nekada blistavi talentom i osvajanjem publike na lokalnim estradnim predstavama, ovi su umjetnici stekli značajno bogatstvo prije nego što su nestali iz javnosti. Neki su potpuno napustili svoje glazbeno bavljenje, dok su se drugi odvažili na alternativne pothvate. Danas je naš fokus na pjevačici koja je proživjela duboku obiteljsku tragediju.
Goran Dimitrijadis Dima, neizbrisiva figura koja stoji iza kultne himne 90-ih “Nije mene dušo ubilo” iz njegove inauguracijske ploče, i dalje se urezuje u kolektivnu svijest. Nažalost, njegovi kasniji glazbeni pothvati nisu uspjeli ponoviti taj isti trijumfalni stas. Internetske ploče za rasprave i mreže društvenih medija preplavljene su intrigama oko njegove sadašnje lokacije i poduhvata, što daje povoda nagađanjima o motivima njegovog povlačenja iz glazbene industrije.
U njegovom svakodnevnom životu nema vidljive razlike u okolnostima.
Upiti o Diminom trenutnom radnom statusu i njegovoj odsutnosti iz glazbene industrije česta su pojava. Ponavljajuća priroda ovih pitanja postala je toliko zamorna da on u šali tvrdi da su mu iz frustracije iznikli metaforički rogovi. Međutim, Dima brzo pojašnjava da se nikada nije prestao baviti glazbom. Dok je u određenim razdobljima radio kao taksist, uključujući i vrijeme kada je 1994. godine objavljena njegova uspješnica “Nije mene dušo ubilo”, konstantno je nastupao na koncertima uz kolege glazbenike poput Mire Škorić i Hani. Nadalje, nerijetko uveseljava publiku na raznim društvenim okupljanjima, kao što su partyji, restorani i barovi, nerijetko u društvu cijenjenih voditelja.
Zahvaljujući toj posebnoj pjesmi, našao sam se pred mnoštvom mogućnosti za posao, a sve bez potrebe za opsežnim promotivnim naporima. Unatoč tome, nikada se nisam osjećao prisiljenim iskoristiti te prilike pod svaku cijenu. Koncept prodaje vlastite ili tuđe imovine isključivo radi stvaranja CD-a je nešto što mi izmiče shvaćanju. Osobno sam glazbu uvijek smatrao nečim transcendentnim, što nadilazi puki komercijalizam. Dima dalje objašnjava da je nepredviđena pojava također pridonijela odvraćanju njegove pozornosti od potpunog ostvarenja njegovog potencijala u području snimanja.
S turobnim držanjem, Dima se prisjeća potresnog incidenta koji se dogodio 2000. godine kada je njegovu rezidenciju progutao bijesni pakao. Nedvojbeno je da je ova katastrofalna pojava omela njegov napredak u glazbenom području.
Unatoč značajnom uloženom vremenu, posvetio sam svoju nepokolebljivu odlučnost i energiju zadatku rekonstrukcije kuće.
Svojim marljivim radom uspješno sam izgradio dvije rezidencije, odustajući od ulaganja truda u carstvo glazbe i melodije. Dok sam ja s prekidima radio kao taksist, pa tako i tijekom izlaska spomenute pjesme prije tridesetak godina, Dima je ostao ustrajan u svom glazbenom bavljenju. Surađujući s kolegama umjetnicima poput Mire Škorić i Sonje Mitrović Hani, neumorno je nastupao na raznim skupovima. Začudo, upravo mi je ta jedinstvena pjesma otvorila vrata, bez potrebe za pretjeranom promocijom. Nikada nisam gajio želju baviti se glazbom pod svaku cijenu; Nisam mogao shvatiti zašto bi netko žrtvovao svoju zemlju ili drugu imovinu samo da bi proizveo CD. Iz moje perspektive glazba nikada nije bila trgovina, kako sam svojedobno poručio medijima. No, značajna nesreća natjerala me da se povučem iz javnosti, zbog čega su se mnogi zapitali gdje sam i gdje se bavim, ali i nagađanja o razlozima mog odlaska s glazbene scene u to vrijeme.
Dima se često suočava s upitima o svojoj trenutnoj situaciji zaposlenja i razlozima njegovog odsustva iz glazbene industrije. Ponavljajuća priroda ovih pitanja dovela je do osjećaja frustracije, do točke u kojoj Dima figurativno uspoređuje svoju rastuću nestrpljivost s pojavom rogova.
Dima je otkrio da je nesreća dodatno utjecala na napredak njegove karijere, spriječivši je da dosegne svoj puni potencijal.
