Jedna od najpoznatijih voditeljica u Srbiji, Lea Kiš Jokić započela je karijeru s nepunih 15 godina, izborivši se za radio voditeljicu u Pančevu, a kasnije, s 18 godina, počela je raditi na TV Beograd.
Brzo napredujući u svojoj struci, naposljetku se zaposlila u RTS-u, organizaciji koja je nažalost postala žrtva bombaškog incidenta 1999. godine.
Tijekom moje druge trudnoće dogodio se poražavajući događaj koji nikada neću moći izbrisati iz sjećanja. Kako bi zaštitili naš posao, kolege su mi ljubazno omogućili da se upišem bez fizičke nazočnosti, budući da su shvaćali tešku situaciju u kojoj se nalazim. Tragično, na dan kada sam se prijavio za dežurstvo, dogodio se stravičan događaj u našoj struci koji je rezultirao u gubitku 16 kolega koji su bili na dužnosti. Stres i tuga tog trenutka natjerali su me da shvatim da sam mogao biti tamo, i pritom sam tragično izgubio svoje dijete. Posljedice su bile pune operacija i raznih zdravstvenih komplikacija, no od svega sam se polako uspjela oporaviti. Iako je gubitak nerođenog djeteta neopisiv, ne može se zanemariti utjecaj tog događaja na sve nas na Televiziji Beograd i RTS-u. Služi kao podsjetnik da moramo dati prednost svojoj dobrobiti, biti ujedinjeni i ne dopustiti da postanemo žrtve planova drugih ljudi. Ovaj bi trenutak trebao zauvijek ostati urezan u naše misli, potičući nas da ostanemo vjerni sebi i ne dopustimo vanjskim utjecajima da ugroze našu sigurnost i sreću.
Početak trudnoće označio je početak izazovne faze, koja se događala tijekom trećeg ili četvrtog mjeseca. Složenost je ubrzo obavila moje okolnosti, a spoznaja da više nikada neću doživjeti majčinstvo zadala mi je ogromnu bol. Međutim, ovo je razdoblje poslužilo kao katalizator za osobni rast, ojačavši moju odlučnost. Shvatio sam da je to Božji plan i da bi bilo uzaludno opirati se Njegovoj volji. Postalo je jasno da su moj oporavak i vraćanje snage bili najmudriji izbori. Bio sam podvrgnut nizu teških, pa čak i opasnih operacija, ali one su se pokazale uspješnima. Sada je moj primarni fokus na tome da budem odana majka koja njeguje svoje dijete godinama koje dolaze.
Lea je otkrila je li u tom trenutku s njom bila njezina kći Sara.
Imala sam osjećaj da mi se nešto događa, iako je moj suprug, koji je bio glavni urednik jednog sportskog dnevnika, imao ograničen pristup mobitelu zbog lošeg prijema. Nije bilo idealno vrijeme da mu se obratim. Umjesto toga, morala sam brzo sabrati misli i dati prioritet sigurnosti svog djeteta. Bila je to nevjerojatno rijetka pojava, kako je kasnije objasnio dr. Radulović, kad mi je odjednom pukla aorta u želucu. Imao sam samo 15 do 20 minuta da preživim. U stanju šoka uspjela sam svoju trogodišnju kćer Saru smjestiti u auto i odvesti u bolnicu. Hitno sam je predao medicinskoj sestri, osiguravajući da, ako ne uspijem, neće ostati sama usred kaosa bombardiranja i neizvjesnosti ulica. Vjerovao sam da je Bog intervenirao i spasio me. Sljedeće čega se sjećam je buđenje uz zvukove bombardiranja i sirena. Kći i suprug bili su uz mene, a liječnik me je obavijestio da sam tijekom muke više puta bila na rubu smrti. Bila je to nevjerojatno rizična situacija. Mučili su se pronaći kompatibilnu krvnu grupu za mene, jer sam izgubio značajnu količinu krvi. Proces oporavka bio je dug i naporan, fizički i emocionalno. Gubitak nerođenog djeteta ima duboke posljedice za svaku ženu, a spoznaja da nikada neću moći imati djecu teško mi je stajala na srcu.
