U Visokom, malenom gradu blizu Sarajeva, živi Nana Ziba, žena čija biografija nosi snažnu poruku o suživotu i međuvjerskom razumijevanju. Njena priča je pravo svjedočanstvo kako ljudska toplina i solidarnost mogu nadvladati razlike, ostavljajući dubok utisak na svakoga ko je čuje.
Most između svetova – priča o suživotu, poštovanju i snazi identiteta
U današnjem svetu, gde se razlike često pretvaraju u barijere, a različita religijska i kulturna uverenja postaju povodi za sukobe, postoji jedna priča koja prkosi tom obrascu. To je priča o Zibi, muslimanki koja je četiri godine živela u domu pravoslavnog sveštenika, i čije iskustvo svedoči o snazi međuljudskog razumevanja, prihvatanja i mirnog suživota uprkos svim razlikama.
Ono što ovu priču čini izuzetnom nije samo njena neobičnost, već i univerzalna poruka koju nosi: da vera, kada je iskrena i čista, nikada ne deli ljude, već ih povezuje. Ziba, svojom skromnošću, verom i otvorenošću, i sveštenik, svojom tolerantnošću i ljudskošću, pokazali su da su mir i uzajamno poštovanje moguće vrednosti koje mogu postojati ne samo na papiru, već i u svakodnevnom životu.
Život pod istim krovom – četiri godine međusobnog poštovanja
Neočekivan dom i neobično prijateljstvo
U jednom periodu svog života, Ziba se, iz razloga koji nisu detaljno navedeni, našla da živi pod krovom jednog pravoslavnog sveštenika. Na prvi pogled, ovakva situacija deluje gotovo neverovatno – žena muslimanske veroispovesti, sa jasno izraženim verskim identitetom, živi u domu koji simbolizuje potpuno drugačiju duhovnu tradiciju.
Ali, ono što je usledilo bilo je daleko od konflikta ili razlika. Naprotiv, Ziba je s toplinom govorila o tom razdoblju, koje je sama nazivala „papina rezidencija“. U tom domu, dočekana je sa punim dostojanstvom i gostoprimstvom, bez ikakvog pritiska da menja svoje navike, verovanja ili izgled.
Prihvatanje bez uslovljavanja
Ziba je bila žena koja nosi hidžab, odnosno islamsku maramu, što je jasan znak njene vere i identiteta. Ono što je fascinantno jeste da nikada nije osetila potrebu da sakriva ili umanjuje svoju religioznost. Njen domaćin, pravoslavni sveštenik, pokazao je nesvakidašnje razumevanje, izraženo rečima koje Ziba i danas nosi u srcu:
„Mudra majko, ti njeguj svoju vjeru, a ja ću svoju.“
Ova rečenica predstavlja suštinu međusobnog poštovanja. Nije bilo rasprava o veri, niti pokušaja da jedno drugo uvere u svoje stavove. Umesto toga, živeli su svakodnevicu u skladu sa sopstvenim uverenjima, ali u harmoniji, miru i ljudskom razumevanju.
Učenje iz različitosti, a ne bežanje od njih
Zajednički život Zibe i sveštenika bio je svakako neobičan, ali upravo zato i izuzetno bogat iskustvom. Oboje su ostali dosledni svojim religijama, ali su naučili da prihvataju različitosti, i da iz njih izvlače ono najbolje.
Evo nekoliko ključeva njihove uspešne koegzistencije:
-
Otvorenost prema tuđim običajima i verovanjima
-
Nepoistovećivanje različitosti sa pretnjom
-
Odsustvo predrasuda
-
Poverenje i međusobna briga
-
Lična vera kao izvor snage, a ne razdora
Takav suživot nije samo izuzetak – on je dokaz da multikonfesionalno društvo može funkcionisati kada postoji volja da se ljudi gledaju pre svega kao ljudi, a ne kao predstavnici neke grupe.
Povratak u domovinu: Tragovi prošlosti koji ne blede
Nakon što je provela nekoliko godina u Austriji, Ziba se odlučila vratiti u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u grad Visoko, u blizini Dobrinje. Iako se fizički udaljila od svog neobičnog doma, sećanja na period proveden u kući sveštenika ostala su živa i nezamenjiva.
U tom razdoblju, kaže, naučila je vrednosti koje ne možeš naučiti iz knjiga ili sa propovedaonica. Naučila je da mir nije odsustvo sukoba, već aktivno negovanje poštovanja prema onome što ne razumeš u potpunosti. I upravo zato taj period života naziva neprocenjivim.
Hidžab – simbol vere, snage i slobode
Važan aspekt Zibinog identiteta je i njen hidžab, o kojem govori sa ponosom, ali i svesna izazova koje on nosi. Hidžab nije samo komad odeće – on je, kako kaže, „simbol duhovnosti, kulture i samopouzdanja.“
Za mnoge žene širom sveta, hidžab predstavlja:
-
Povezanost sa sopstvenom verom
-
Svest o sopstvenom telu kao nečemu što nije za javnu potrošnju
-
Oslobađanje od nametnutih standarda lepote
-
Otpornost na društvene pritiske
-
Lični izbor i akt nezavisnosti
Iako deluje paradoksalno, upravo kroz hidžab mnoge žene pronalaze osećaj unutrašnje slobode. Njime ne kriju sebe – naprotiv, one kroz njega izražavaju ono što jesu, bez potrebe da se uklope u kalupe savremenog društva.
Naravno, nošenje hidžaba nije jednostavno u savremenim kontekstima. Žene koje ga nose neretko se suočavaju sa:
-
Stereotipima
-
Diskriminacijom
-
Nepoverenjem
-
Neznanjem o značenju koje stoji iza tog simbola
Ali sve to, kako Ziba kaže, samo dodatno učvršćuje njihovu odlučnost da ostanu verne sebi i onome što predstavlja njihovu duhovnu i kulturnu suštinu.
Ljudskost iznad svega
Priča o Nani Zibi nije samo pojedinačno svedočanstvo o jednoj nesvakidašnjoj situaciji. Ona je živi dokaz da tolerancija nije apstraktan pojam, već nešto što se može živeti – svaki dan, u svakom gestu, u svakom razgovoru.
Njeno iskustvo sa pravoslavnim sveštenikom, zasnovano na poštovanju, razumevanju i ljubaznosti, pokazuje da vera ne mora deliti ljude. Naprotiv, kada je iskreno praktikovana, vera postaje temelj mostova između ljudi, a ne zidova među njima.
Ziba, sa svojom maramom, u kući pravoslavnog sveštenika, pokazala je svetu da:
-
Vera može biti most, ne barijera
-
Različitosti ne znače sukob
-
Zajednički život ne zahteva saglasnost o svemu – već međusobnu volju da se poštuje ono što jeste
Na kraju, njen hidžab postaje mnogo više od verskog simbola – on postaje znak jedne duboko ljudske poruke: da je moguće biti autentičan, a istovremeno otvoren prema drugome. I da prava sloboda počinje onda kada prestanemo da tražimo jedinstvenost u sličnosti, a počnemo je prepoznavati u poštovanju razlika.