Marica Mihajlović iz Šida trenutno proživljava ono što je prije 15 mjeseci proživjela Jelena Ivković iz Rume. Obje su žene tragično izgubile svoje bebe pri porodu, a Marica tvrdi da je to bila liječnička greška. Jelena, koja je tada također imala dvadeset i pet godina, prije ovog incidenta rodila je zdravu i normalnu bebu. Prema Maricinim riječima, isti liječnik ostavio ju je samu satima tijekom trudova i odlučio otići u Novi Sad. Po povratku, porođaj se pretvorio u užasavajuću muku, što je rezultiralo teškim oštećenjem mozga bebe zbog nedostatka kisika.
Sudbina Marice i njene bebe duboko ju je dirnula, a sada, u petom mjesecu trudnoće, odlučila je da se umjesto u Sremskoj Mitrovici porodi u Beogradu.
Isti ginekolog koji je porodio Maricu, stanovnicu Rume, brinuo se io meni. Moja sestra je rođena carskim rezom pod njegovim nadzorom i sve je prošlo bez problema. Naravno, htjela sam da nadgleda i moju trudnoću i porod. Stalno sam ga posjećivao u njegovoj privatnoj praksi i imali smo dogovor. Ako moj porođaj ne započne do 18. listopada 2022., mog planiranog datuma poroda, vratila bih se 24. listopada. U to bi vrijeme njegova ordinacija primjenjivala vaginalete, oblik indukcije. Ovu informaciju za Kurir je podijelila Jelena, ističući svoje pozitivno iskustvo.
Nakon što sam sve potvrdila s liječnikom, dočekala me iskusna babica koja je slučajno bila starija žena. Odmah me priključila na CTG i uzviknula: “Oh, doktore, ova cura ima jake i česte trudove, 100 na 100!” Liječnik me pregledao i utvrdio da sam raširen samo za jedan prst. Potom me odveo u sobu, odnosno stan koji sam tražio. Začudo, na kraju mi to nisu ni naplatili. Nevjerojatno kroz što su me stavili, s obzirom na sve što mi se već dogodilo”, prepričava Jelena prije nego što nastavi priču.
Osjećam pojačane kontrakcije, napadaje povraćanja i osjećaj vrtoglavice, pa se opetovano obraćam primalji, tražeći smjernice o tome što mogu očekivati. Međutim, svaki put kad uspostavim kontakt, primalja reagira agresijom, optužujući me da sam nepristojna i pretjerano zabrinuta. Moje se stanje pogoršava do te mjere da ne mogu komunicirati s vlastitom obitelji, što ih je natjeralo da kontaktiraju bolnicu. Kao odgovor dolazi babica, prekoravajući me što se ne javljam i zahtijevajući da prestanem s paničnim uznemiravanjem.
Prema njenom iskazu, vodenjak joj puca u rano tri sata ujutro.
S djelomično zatvorenim očima, babica mi pokazuje da donesem posudu s vodom i otpratim je do klinike na pregled. Doktora nema nigdje, valjda spava. Dok se pokušavam popeti na stol za preglede, grč mi uhvati nogu, natjeravši primalju da vikne: “Podigni nogu ako želiš da te pregledam. Već su tri sata i moram se odmoriti.” Ona primjećuje da su mi samo dva prsta potpuno ispružena. Nema napretka. Pošaljem poruku doktoru, obavijestim ga o svojoj bolesti i povraćanju, ali on dolazi tek u sedam i trideset ujutro. Napokon se probijam do dvorane, gdje započinju proces uvođenja u posao. S dva do tri prsta koja ostaju nezatvorena, nema napretka jer beba ostaje u povišenom položaju. Glasovi iz okoline komentiraju prethodno iskustvo, navodeći da je bilo ugodno, ali sada je rezultiralo suzama. No, Jelena je vjerovala da će se sve jednostavno riješiti i da će se za nekoliko dana vratiti kući. Spominje da je potpisala ugovor s anesteziologom za epiduralnu zbog visoke dioptrije, no liječnik se nažalost ne pojavljuje.
Oko podneva sam se našao na rubu kolapsa, shrvan nesnosnom boli. U tom trenutku kroz glavu mi je prošla misao da sam okončam svoj život, kao da bi skok kroz prozor mogao nekako ublažiti patnju. U međuvremenu, liječnik je otišao u Novi Sad kako bi riješio neke bankarske poslove. Kontaktirali su ga i obavijestili ga da nema bitnih pomaka, da sam zatvoren i ne reagiram. Bez njegove prisutnosti, tvrdili su da ne mogu učiniti ništa da mi pomognu. Naposljetku, oko pola jedan primila sam epiduralnu, ali ne prije nego što sam otrpjela nesposobnost histeričnog liječnika koji me deset puta bezuspješno bocnuo. Tek iz trećeg pokušaja, kod drugog liječnika, zahvat je uspješno izveden. Nažalost, ova nesreća rezultirala je oštećenjem živaca, ostavljajući me u stanju poznatom kao pad stopala, gdje područje od koljena do nožnih prstiju ostaje utrnulo. Srećom, epiduralna je olakšala bol, a tijekom cijele muke mogla sam čuti utješni zvuk otkucaja srca moje bebe na CTG monitoru, podsjećajući me na dragocjeni život koji raste u meni. Jelena prepričava svoje iskustvo s mješavinom frustracije i zahvalnosti.
Jelenina obitelj prima telefonski poziv u 14:20, gdje ih primalja obavještava da je porod upravo u tijeku.
Otprilike oko jedan sat poslijepodne došao je liječnik i trenutno je prisutan. Upuštajući se u snažne radnje poput skakanja na trbuh i pritiskanja laktom, liječnik i primalja postavili su se na suprotne strane, sa svom težinom koncentriranom na trbuh. Spavaćica je pritom bila povučena ustranu. Unatoč tim naporima, nije bilo napretka tijekom 40 minuta. Iznenada, doktor je uzviknuo: “Idemo!” dok je babica hitno odgovorila: “Čekaj dok ne odgovorim na poruku.” Nažalost, beba se zaglavila u zdjelici, što je rezultiralo nedostatkom kisika. Napokon, u 15.02 rodila sam bebu uz pomoć vakuuma. U tom trenutku nisam bila svjesna situacije, no babica je nježno potapšala dijete i pokazala prstom. Svi su se okupili u kutu, šutjeli i zanemarivali me obavijestiti o bilo čemu. Nakon toga je doktorica prišla i počela mi šivati poderane i posjekotine, ali je šutjela, odbijajući odgovoriti na moje upite. Pedijatrica dolazi u 4:30 i javlja mi da beba nije dobro i da je treba prebaciti u Novi Sad. Traže moj potpis da potvrdim da sam vidjela bebu, ali ja to odbijam jer nisam imala prilike to učiniti. Nažalost, do dolaska sljedeće dežurne babice nemam telefon za kontakt s obitelji.
Goran, tako se zvala beba. U razdoblju od tri i pol mjeseca Lavovski se hrabro borio. Nije bilo izlaza.
Jelena je ispričala da je njen sin proveo tri i po mjeseca u novosadskoj Dječjoj bolnici prije nego što je tragično preminuo 8. veljače prošle godine. Utvrđeno je da je uzrok njegove smrti teško oštećenje mozga uzrokovano nedostatkom kisika. Prema službenom mišljenju liječnika, smrtni ishod bio je posljedica multiorganskog zatajenja, koje je bilo izravno povezano s opsežnim globalnim posthipoksičnim oštećenjem mozga. Nažalost, nije bilo održivih opcija za liječenje jer je njegov mozak pretrpio ozbiljno oštećenje. Jelena napominje kako je njezin sin imao ukupno 20 dijagnoza te su tražili pomoć na raznim klinikama, uključujući i one u Turskoj, da bi dobili odgovore da nema mogućnosti pomoći zbog težine ozljede mozga.
Osim toga, napominje da je bolnica u Sremskoj Mitrovici u dokumentima dostavila netočne podatke.
Prema Jeleninim riječima, izjava da je beba rođena živa nije točna. U stvarnosti, beba je morala biti reanimirana i intubirana odmah nakon poroda. Također, netočna je informacija da je beba napustila bolnicu 27. listopada, jer je zapravo 25. listopada prebačena u Novi Sad. Jelena se zahvaljuje liječnicima dječje bolnice u Novom Sadu, ističući njihovo istinsko suosjećanje i profesionalnost. .
Svaki sam dan nastojala biti uz svog sina, iako sam duboko u sebi znala da ništa ne mogu učiniti da mu olakšam patnju. Nije čak ni trebao moje mlijeko. U bolnici sam ostala iscrpljujućih deset dana, dok mi liječnici nisu savjetovali da se zbog pogoršanog psihičkog stanja vratim kući. Iskustvo je bilo neopisivo. Svjedočiti prizoru bezbrojnih cijevi povezanih s mojim djetetom i biti okružen drugim mladim pacijentima bilo je apsolutno potresno. I u rijetkim prilikama kad bi dijete bilo otpušteno iz ustanove, osjećalo se kao da ga je zadesio najgori mogući ishod. Jelena teška srca razmišlja o događajima koji su se odvijali 8. veljače.
Kako se bliži godišnjica smrti, postoje planovi za poduzimanje pravnih radnji protiv bolnice i liječnika nakon što prođe.
U početku sam iskusila postporođajnu depresiju, nakon koje je uslijedila borba za spas moje noge, a zatim razoran gubitak oca. Unatoč tome što živim u malom mjestu, nikada se više nisam susreo s liječnikom. Tijekom tog vremena povezala sam se s drugom mladom ženom iz tog područja koja je imala slično iskustvo s istim liječnikom. E sad, tu je Marica. Nezamisliv je teror onih koji se moraju suočiti s ovom situacijom, kaže Jelena. S nama dijeli iskreni crtež bebe Gorana koji je izradila prijateljica koristeći fotografije iz bolnice gdje je stalno bio priključen na aparate, s cjevčicama prekrivenim licem.
– Jelena ističe da joj nedostaje ugodna slika dječjeg lica. Sada joj je glavni prioritet uspješno poroditi drugog sina i osigurati mu dobrobit.
