Jovica iz Bileće – životna priča o požrtvovanosti i pravim vrijednostima

Priče koje oblikuju kolektivno pamćenje jedne zajednice često ne dolaze od bogatih, slavnih ili moćnih ljudi. Najdublji tragovi ostaju zahvaljujući onima čiji život prolazi skromno, tiho i nenametljivo, ali sa sobom nosi veliku poruku. Jedna takva sudbina dolazi iz Bileće, gdje je čovjek po imenu Jovica V. postao simbol istrajnosti, poštenja i ljudske dobrote.

Njegov život pokazuje da se najveće žrtve najčešće ne nagrađuju materijalnim bogatstvom, već poštovanjem i ljubavlju okoline. To je priča o sinu koji je dao sve za svoje roditelje, sestri koja je odabrala imovinu umjesto porodice, i zajednici koja je prepoznala pravu vrijednost ljudskosti.

Porodični teret i sestrina hladnoća

Jovica je odrastao u porodici u kojoj je poštovanje starijih i vezanost za dom imalo posebno značenje. Međutim, kada su roditelji doživjeli moždane udare i postali potpuno nemoćni, on se našao pred životnim ispitom.

Umjesto da se povuče, Jovica je odlučio da ostane uz njih u najtežim trenucima. Brinuo se o njima bez predaha:

• svakodnevno ih je kupao i hranio,

• mjerio im pritisak i davao terapije,

• vodio ih kod ljekara,

• budio se noću da provjeri da li dišu.

U isto vrijeme, njegova sestra pokazala je potpuno drugačiji odnos. Dok je on danonoćno bio uz roditelje, ona se pojavila tek kada je trebalo rješavati pitanje porodične imovine. Iskoristivši njihovu nemoć, uspjela je da prepiše sve na svoje ime.

Njeno opravdanje bilo je surovo: „Jovici ništa ne treba jer nema porodicu.“ Time je oduzela bratu sve ono što je godinama ulagao – kuću, dvorište i imanje koje je sačuvao i obnavljao vlastitim rukama.

Žrtva koja nije nagrađena materijalno

Kada su roditelji preminuli, Jovica nije dobio ni najmanju sigurnost u kući u kojoj je odrastao. Sestra mu nije dozvolila da ostane, pa je bio primoran da se povuče u staru pomoćnu zgradu pored imanja.

U tim uslovima živio je gotovo na ivici izdržljivosti:

• grijao se na stari smederevac,

• nije imao tekuću vodu,

• preživljavao je uz minimalne prihode i pomoć dobrih ljudi.

Ali nikada nije pokazao kajanje. Njegova misao bila je jednostavna, ali duboka:
„Oni su me rodili, oni su me podigli. Red je bio da im se odužim.“

Tako je nosio svoju sudbinu, bez gorčine, ali sa nečim mnogo vrijednijim – čistom savješću.

Fenomen porodičnih sukoba oko imovine

Jovicina priča nije izolovan slučaj. Prema podacima Centra za socijalni rad Trebinje, sve više starijih ljudi u Hercegovini postaje žrtva porodičnih sukoba, a najčešće stradaju oni koji su najposvećeniji brizi o roditeljima.

To znači da se često ponavlja isti obrazac:

1. Jedan član porodice nosi najveći teret brige i odricanja.

2. Drugi članovi se pojavljuju tek kada treba raspodijeliti imovinu.

3. Na kraju, upravo oni koji najviše daju – najviše izgube.

Jovica je, dakle, bio živa ilustracija te statistike.

Snaga zajednice

Iako mu je sestra oduzela porodičnu kuću, život mu je donio nevidljive nagrade. Ljudi iz mjesta prepoznali su njegovu požrtvovanost i počeli da mu pomažu.

• Mještani su mu donosili drva i dijelili hranu.

• Crkva i opština skupili su sredstva i obezbijedili mu malu montažnu kuću.

• U selu je postao poznat kao čovjek od časti, koga svi cijene i poštuju.

Zajednica mu je tako vratila dostojanstvo koje mu je sestra pokušala oduzeti.

Neobičan obrt sudbine

Prava pravda ponekad dolazi polako, ali stigne. Jovicin život dobio je iznenađujući zaokret kada mu je penzionisani doktor, kojem je nekada pomagao na imanju, ostavio skromnu kućicu u blizini Trebinja.

Ta mala kuća postala je njegov novi dom. U njoj danas živi mirno, zajedno sa psom kojeg je udomio. Pas mu je postao vjerni pratilac i simbol činjenice da nikada zapravo nije bio potpuno sam.

Dok je sestrina porodica rasipala naslijeđeno bogatstvo, a kuća ostajala prazna i ruinirana, Jovica je stekao ono što se ne može kupiti – ugled i poštovanje zajednice.

Šira poruka njegovog života

Primjeri poput Jovicinog podsjećaju da se u današnjem društvu često vrednuje ono površno – novac, moć, imovina. Ali istinske vrijednosti opstaju u pričama običnih ljudi.

Kako piše „Glas Srpske“, priče tihih heroja ostaju trajno pamćenje zajednice i prenose se generacijama kao važna lekcija. Jovica je upravo takav primjer – nije imao potomke, ali je ostavio nasljeđe mnogo značajnije od zemlje i kuće.

Njegov testament sadržan je u rečenici:
„Možeš izgubiti kuću, pare, zemlju… ali ako izgubiš obraz – onda više nemaš ništa.“

Jovicina priča nije samo sudbina jednog čovjeka iz Bileće, već simbol univerzalne istine. Ona pokazuje da žrtva, čast i ljudskost imaju veću vrijednost od bilo kakvog materijalnog bogatstva.

U trenutku kada su mu najbliži okrenuli leđa, upravo mu je zajednica vratila vjeru u pravdu. Njegov primjer nas uči:

• da imovina ne znači sigurnost,

• da se prava snaga mjeri u spremnosti na žrtvu,

• da se poštovanje i ugled grade djelima, a ne posjedima.

Na kraju, život mu je vratio ono najvažnije – mir i dostojanstvo.

Jovica je dokaz da se prava pravda možda sporo kreće, ali uvijek pronađe put. Njegovo ime i sudbina ostat će kao opomena i inspiracija svima koji vjeruju da ljudskost nikada ne smije biti žrtvovana zbog imovine.