Kad su Bosanci u muslimanskom selu Bosni sahranjivali jedinog Srbina, pozvali su papu i sve je bilo po pravoslavnim običajima, njima je bilo svejedno hoće li on u raj ili u raj, ono što im je važno to je sahranjeno – osoba
Jusuf iz sela Merdane u Bosni priča svoju životnu priču, koja je svakako dobra podloga za roman i snažna poruka kojom svako može voditi svoj život.
Rekao je da je kao mlad bio talentiran za plivanje, ali je ostao raditi u lokalnoj tvornici i farmi jer, kako je rekao, nije imao nikoga.
Merdane je malo selo u blizini Busovače koje je pretežno naseljeno muslimanima. Ali i Srbi žive u svojim zajednicama i postaju dio njihovih života i priča koje se prenose s koljena na koljeno. Njegova je priča posebno uvjerljiva tijekom ratnih godina u Bosni, kada su dobrosusjedski odnosi i humanost bili na najvećem ispitu.
“Za vrijeme našeg rata u BiH jedan Srbin je brao paradajz i papriku i pucao je iz snajperista. Ležao je do mraka i nitko mu nije smio prići. Kad je pucnjava prestala, mi smo mu prišli. Zvali smo ga iz narodne pravoslavne crkvi u Zenici, pa smo ga ukopali po njihovim pravoslavnim običajima“, prisjetio se Jusuf.
Od prikupljenih drvenih dasaka iskovali su škrinju i križ. Sve su radili po pravilima pravoslavne crkve, a nije bilo razlike je li nesretni čovjek kršten ili bogoslužan. Za njih je važno samo jedno – ispratiti ovog čovjeka onako kako zaslužuje, ispraćati ga i odati mu zasluženo poštovanje. U tom trenutku nije bila bitna vjera i nacionalnost, već ljudskost i suosjećanje s bližnjima.
Jusuf je veseo čovjek, običan i jednostavan, ali dobre duše.
Kada je pronašao posao, odlučio je školovati svoje sestre, što su one željele učiniti, ali njihov otac nije mogao priuštiti da dobiju adekvatno obrazovanje.
“Ne radim ovo samo zbog svojih sestara, već i zbog njihove djece. Ako moje sestre nastave biti mame domaćice, kakva će biti njihova djeca? Sva su im djeca fakultetski obrazovana, a ako ja nisam , stvari bi bile kao To neće biti slučaj “Pomogao sam im da se školuju, pa sam sretna osoba.”
