Stanimir Joković, rođeni Požežanin, čovjek je koji je veći dio života proveo pustinjački život na planini Maljen. Više od pedeset i pet godina duga odiseja počela je kada je Stanimir u svojoj dvadesetoj godini donio odluku napustiti selo i potražiti mir u divljini.
Drugi su ga nazivali zelotom, egocentričnim čovjekom koji se sam zatvorio od svijeta zbog jednog cilja – egoističnog čovjeka koji je slijedio san uništavajući snove drugih.
Njegova je izolacija bila više životinjske nego ljudske prirode. On je u mnogočemu poput srednjovjekovnog pustinjaka ažuriranog za moderno doba, Petra Koriškog.
Pedeset godina proveo je u šumama planine Maljen, točnije Male i Velike Zajčice, namjerno izbjegavajući čovjeka. Seljani su ga pokušavali vratiti u društvo i njegov dom, ali svi su njihovi pokušaji bili uzaludni; više puta ih je odbio. Hranio bi se skupljanjem lišća, suhih grana i lovom na divlje životinje. Život mu je prošao u šumi, uz najmanje sudjelovanje u civilizaciji.
Vlasnici su znali samo za njegove povremene posjete mlinicama iz kojih bi potajno uzeo ječam ili kukuruz. Tijekom godina Stanimir je postao poznat po potpunom izbjegavanju ljudskog kontakta.
Kako su ga mještani vidjeli, on se puno više bojao ljudi nego divljih životinja i zato je izbjegavao bilo kakav kontakt s njima. Njegov kutak izolacije bio bi na rubu uznemiravanja samo kad bi se seljaci probijali kroz šumu – ali čak i u tom slučaju Stanimir bi se uspješno povukao dalje u dubinu divljine.
Živio je u jednostavnoj zemljanoj špilji, bez vrata, bez prozora – podsjećala je na osnovna skloništa iz prošlosti. U njegovu domu nije bilo ukrasa, samo najnužnije: lonac za kuhanje, drvena žlica. Na svojoj je zemlji imao voćnjak i nekoliko malih parcela na kojima je uzgajao male količine raznog voća i povrća – dovoljno da čovjek ne umre od gladi.
Jedino je Milivoj ponekad mogao razgovarati s pustinjakom, pa je rođak novinara NIN-a pomogao u lociranju Stanimira. Kad su ga pronašli, samo je sjeo na drvo i ne vjerujući zurio u njih. Sramežljiv i karakterističan za povlačenje, kasnije je sišao i popričao s novinarom. Riječi su izlazile na visok, isprekidan način – pokazujući potpuno odsustvo od bilo kojeg standardnog načina komunikacije s drugima.
Samo zahvaljujući svojoj izuzetnoj tjelesnoj snazi i snazi volje mogao je podnijeti surove planinske uvjete. Nakon što se njegov naslonjač po treći put razbio, nastavio ga je i ponovno izgradio te nastavio preživljavati u divljini.
Većina ga smatra fenomenom, a njegov slučaj zaokupio je interes ne samo šire javnosti već i stručnjaka iz područja medicine, sociologije i filologije. Životni stil koji Stanimir vodi vrlo je čudan primjer da se osoba može potpuno odvojiti od civilizacije i živjeti na način sličan primitivnim društvima.
