Slavkov lik je pojedinac oženjen Afrikankom i prikazuje nekoliko nevolja koje postoje u mješovitom braku. Istina je da su izazovi brojni i prilično dvosmisleni kada se u današnjem društvu sklapa sve više sindikata ove vrste.
To predstavlja velike probleme, posebno u slučajevima roditeljstva gdje se većina djece može suočiti s društvenom stigmatizacijom. Klasičan primjer toga je priča o Slavku Filipoviću, Hrvatu koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća dok je boravio u Africi odlučio obrijati glavu.
Oženio se damom koju je upoznao na Mauricijusu dok je bio u toj zemlji. Stoga su se odlučili preseliti u Namibiju jer im je to omogućilo da ovjekovječe svoj tradicionalni način života jer se kategorički njihov brak, odnosno brak između bijelca i onoga što je on nazvao domorodkinjom, smatrao nelegitimnim. Kad su kćer išli upisati u vrtić, rasno joj je zabranjeno da ide u vrtić. U jednom pismu tisku tijekom 1985., prosuo je čašu o svojoj obitelji. Ostajem u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi.
Sama jugozapadna Afrika bila je kolonijalni pojam s obzirom na njen položaj, ali Namibija, što znači “pustinja” na lokalnom jeziku, bilo je ime koje je odabrano kada je stekla neovisnost od kolonijalne vladavine. Postala je nacija sama po sebi. Prije skoro šest godina moja obitelj i ja smo stigli u ovu zemlju i izlazimo – i moja troipolgodišnja kći – kao jedini predstavnici hrvatskog iseljeništva u ovom narodu.
Ovdje nema drugih Hrvata. Prije sam bila udana za Amerikanca na Mauricijusu, tom malenom dragulju Indijskog oceana poznatom po svojoj bujnoj ljepoti i turističkim mekama od Amerike do Havaja. Moja žena je podrijetlom s otoka koji sam upravo spomenuo, porijeklom je Kreolka, i palo nam je na pamet da s bojom njezine kože ljudi u Južnoj Africi, gdje sam tada radio, nikada ne bi sanjali o bilo kakvoj budućnosti za nju.
Iako se smatrao legalnim unutar strogih ideala crkvenih zakona i prema zakonskim postupcima, u toj se zemlji smatralo nezakonitim i nevaljanim. Ušli smo u brak s ispravnim namjerama pred Bogom, ne da se skrivamo kao odmetnici koji bježe od južnoafričkih vlasti, već da izgradimo zajednički dom kako bismo otvorili ista vrata kako bismo hodali rame uz rame i dijelili crkvu u kojoj bismo se mogli zajedno moliti jednom i isti Bog.
To je bio razlog našeg dolaska u zemlju nakon ukidanja zakona o takozvanim mješovitim brakovima 1978. godine i drugih zakona koji degradiraju ljudsko dostojanstvo kao Božjeg stvorenja. U našim prvim godinama boravka nismo imali problema. Vjenčali smo se s različitim nacionalnostima i etničkim skupinama, uključujući mnogo ocrnjivane Afrikanere koji se nazivaju Burima.
Bili smo u braku nešto više od dvije godine kad se rodila naša toliko željena kći. Također, imamo komad papira iz Pretorije u kojem piše da je naša kći “klasificirana bijelka”. Moja klasifikacija proizlazi iz moje reference da sam bijela, a moja majka nije klasificirana u Južnoj Africi, prema svim njezinim skupinama. Kako bismo spriječili da naše dijete bude klasificirano kao obojeno (u Južnoj Africi, obojeno je ispravno pisanje!), pobrinuli smo se da naše dijete bude rođeno na Mauricijusu.
