Bez sumnje, Bata Stojković se kroz povijest svrstava među 5 najboljih glumaca na ovim prostorima. Čista briljantnost njegovih izvedbi očita je u likovima koje tumači, a njegov izniman talent dodatno je ilustriran njegovom sposobnošću da besprijekorno izvede svoje najizazovnije uloge u više navrata u kazališnim produkcijama.
Dana 16. ožujka 2002. godine, u 68. godini života, nakon duge borbe s bolešću preminuo je Danilo Bata Stojković. Unatoč njegovoj borbi s rakom pluća, postoji inspirativna anegdota koja pokazuje njegovu nevjerojatnu snagu. Jednog dana posjetio ga je kolega Branimir Brstina i raspitao se kako se dobro osjeća i dnevnim aktivnostima. Bata je uzvratio nepokolebljivom odlučnošću, rekavši: “Mica, dobro mi je, zapravo, učim raka kako se puši!” Ova anegdota doista dočarava Batin nesalomljivi duh.
U značajnom intervjuu za Nedeljnik, Olga, njegova supruga, detaljno je opisala glumca.
Kako su se približavali njegovi posljednji trenuci, Bat joj je na rastanku rekao sljedeće riječi:
Olga je tokom razgovora prenijela izjave svog supruga Danila Bate Stojkovića o njegovoj želji da dobije priznanje na Aleji zaslužnih građana. Važno je napomenuti da je ova odluka bila isključivo njegova. Kako bismo doista razumjeli njegov karakter, prethodni intervju s njegovom ženom pruža opsežan pregled.
Bata je imao dva starija brata, Zdravka i Živorada, dok je mlađa sestra Vera rođena deceniju nakon njega. U to je vrijeme njihova majka bila u menopauzi, a unatoč njezinoj želji za liječničkim pregledom, liječnik je to odbio. Bata je zabavno tvrdio da se i tada opirao svakom miješanju. U mladosti je bio sitan i vitak. Njegov učitelj, Tomislav Tanhofer, često bi se šalio: “Kad se malo udebljaš, doista ćeš postati glumac.” Začudo, iako je dobio na težini, zadržao je izvanrednu agilnost i iznimnu brzinu u sprintu na sto metara. Olga je u šali primijetila: “Znala sam reći da ga je oduševljena publika tjerala naprijed.”
Došavši čak iz Karlovyh Varyja, Živorad, Batin brat, posjedovao je izniman dar elokvencije koji je mogao parirati onima koji su tvrdili da su se školovali na prestižnim institucijama poput Sorbonne ili Cambridgea. Njegove su riječi imale očaravajući učinak na svakoga tko je imao sreće slušati. S druge strane, Bata je imao poteškoća u učenju, posebno matematike, te je morao pohađati dodatnu nastavu. Međutim, njegov talent za recitiranje i ljubav prema čitanju su zablistali. Unatoč ponavljanju razreda ne jednom, nego dva puta, Batin interes za fiziku i matematiku ostao je slab, dok je njegova strast za recitiranjem i književnošću porasla. U djetinjstvu je provodio ljeta u Vrnjačkoj Banji, gdje je njegov brat Živorad nakon rata osnovao školu na Goču. Time je započela neraskidiva veza između Bate i grada, veza koja je trajala i desetljeće nakon njegove smrti. U ranim godinama majka ga je odvela na Banju, mjesto koje je odisalo elegancijom i ostavilo dubok trag na njega. Uz to, odlazio je kod brata na Goč učiti za popravne ispite.
Nakon svakog razdoblja slobode i oslobođenja, bez obzira kamo nas put vodio, uvijek smo se vraćali na ovo mjesto. Kako su godine prolazile, tradicija proslave rođendana na Baniji se održala, ai sada se nastavljamo tamo okupljati za ove radosne prigode. Ovaj trajni običaj rođen je iz duboke ljubavi prema ljudima i terapeutskim svojstvima toplica, što ga čini cijenjenom tradicijom za nas.
Nakon nezadovoljavajućeg akademskog puta, Bata je namjerno preusmjerio svoj fokus s područja prirodnih znanosti i krenuo novim putem koji je prigrlio umjetnost i tajanstveno carstvo glume. Njegov otac, isprva obeshrabren Batinom odlukom da se bavi glumom, smatrao ju je izvorom srama. No, ulaskom na Akademiju Batin entuzijazam za recitiranjem poezije neobjašnjivo je splasnuo, možda pod utjecajem njegove osebujnosti.
Započevši svoju karijeru u izvedbenim umjetnostima, isprva je preuzeo ulogu konobara, poslušno brinući o mušterijama dok je strpljivo čekao svoju priliku za proboj. Nije ni slutio da će izlazak na kazališnu pozornicu označiti početak duboke i transformativne faze u njegovom postojanju. U tom razdoblju susreo je izuzetnu ženu, koja će ostati njegova vjerna družica do samog kraja. Čak i nakon posljednjeg glumčevog priznanja, i dalje je bila prepoznata kao Batina Olga, simboličan prikaz njihove nepokolebljive veze.
Naš se susret dogodio u okvirima Borbine, točnije kazališta. U početku se moje poznanstvo s njima razvijalo kroz zajedničke sate, a kasnije sam imao privilegiju svjedočiti njihovim iznimnim nastupima u diplomskim predstavama. Putovi su nam se spojili kroz ta iskustva. (Smijeh) Zanimljivo, unatoč tome što sam u početku studirao pravo, na kraju ga nisam završio. Ono što je fascinantno je da je moja sestrična slučajno radila u garderobi kazališta, a kada nije mogla obavljati svoje obveze, mi mladi smo uskočili u pomoć. U tim trenucima procvjetala je moja strast prema kazalištu. Krenuo sam na svoje putovanje od svlačionice, postupno napredujući do rukovanja centralom i na kraju sam se našao u središtu pozornice. Na koledžu sam čak sudjelovao u nestašnim nestašlucima, razigrano zadirkujući svoje vršnjake. Nedvojbeno, kazalište je postalo moje istinsko obrazovanje koje je nadišlo svaku formalnu instituciju. Postao je naš drugi dom, utočište u kojem smo provodili više vremena nego u vlastitim rezidencijama.
Bata je bio osoba s jedinstvenim osobinama koje su u njegovoj prisutnosti predstavljale ogroman izazov. Nije tolerirao besmislice, a njegove su interakcije odisale snagom i uvjerljivošću. Posljedice su bile zadnja stvar o kojoj je razmišljao kada je krenuo na svoja putovanja. Neiskrenost je bila osobina koje je mrzio, i nije gubio vrijeme da odgovori kad god su izrečene neistine. S njegovim prodornim ponašanjem i nepokolebljivim osjećajem sebe, boravak u njegovoj blizini zahtijevao je određenu razinu izdržljivosti.
Njegovoj ljubavi prema druženju nitko se nije mogao mjeriti. Kazalište je imalo najveći značaj u njegovom životu, odmah nakon njega kafić, dok je njegov vlastiti dom bio u drugom planu. Kazalište je za njega bilo svetinja, mjesto koje je duboko štovao. Kad god je nudio savjete i smjernice, bilo je očito da postaje frustriran ako njegove riječi naiđu na gluhe uši. Imao je dara za otežavati stvari u tim trenucima. To je bila tajna koja je ostala apsolutna. Unatoč tome što smo proveli dosta vremena zajedno, odlučili smo pričekati do 1991. da se vjenčamo. Njegova sestra Vera Kaljević, koja je radila kao pedijatrica, savjetovala mu je da odgodi naš brak i stavi na prvo mjesto svoje zdravlje i oporavak. Kumovi su nam bili Nada Pešić, Dragoslav Mihajlović i Mihiz. Dok smo izlazili iz Općine, nisam nimalo suosjećao s Ciganinom koji mi je ukazao da mu se zapalila torba. Bez zastajkivanja oštro je odgovorio: “Marš u domovinu”.
U sklopu samostana Vavedenje odvijao se naš obred vjenčanja, au slavlju smo se nas četvero okupili na veselom ručku. Duboko značenje naše unije odjeknulo je u nama, čineći perspektive drugih beznačajnima. Naša jedina želja bila je poštovati običaje i konvencije koji su za nas bili važni. Zapanjujuće, njegova je obitelj prigrlila naš bračni status, prigrlivši me kao svoju vlastitu, s ljubavlju me nazivajući gospođom Mala. Moguće je da se tijekom njegove bolesti u nama dogodila transformacija, potičući ponovno prepoznavanje dubokih veza koje smo uspostavili.
