Jučer je klanjana dženaza četverogodišnjem Samiru Durdžiću, dječaku koji je tragično izgubio život u Sloveniji usljed gušenja hranom.
Kada se život i smrt ukrste u jednom danu
Postoje trenuci u životu kada riječi jednostavno nisu dovoljne. Trenuci u kojima pravda, ljudskost i saosjećanje bivaju potisnuti pod teretom bola, gorčine i nepravde. Takva je i priča koja dolazi iz Ljubljane, gdje je tragedija malog dječaka iz Krajine potresla ne samo njegovu porodicu, već i širu javnost na Balkanu i u dijaspori.
U središtu ove potresne priče nalazi se Sumeja, majka dječaka po imenu Samko, koja je, umjesto da novorođenčetu daruje prvi osmijeh, tog dana morala sahraniti svoje drugo dijete. Na dan kad je trebala donijeti novi život na svijet, svijet joj je oduzeo ono što je već jednom rodila.
Njena borba nije bila samo borba sa tugom – već i sa sistemom, patrijarhatom i okrutnošću bivšeg supruga. Ova priča postaje simbol boli majke kojoj nije bilo dopušteno da se oprosti od svog sina – ne zato što nije htjela, već zato što joj to nije bilo dozvoljeno.
Sudbina porodice razbijene razvodom i tragedijom
Život u dvije kuće
Nakon razvoda roditelja, mali Samko je živio sa ocem i njegovom novom suprugom. Otac se ponovo oženio i dobio dijete u novoj zajednici, dok je njegova biološka majka, Sumeja, takođe nastavila život i zasnovala novu porodicu.
Dječakov život se, kao i kod mnoge djece razvedenih roditelja, odvijao između dvije kuće, dvije sredine, dva svijeta. Ipak, iako više nisu bili zajedno, veza između majke i sina nije prestala. Majčina ljubav ne poznaje prepreke, geografske udaljenosti, pa čak ni pravne okvire starateljstva.
Tragičan kraj u tuđoj zemlji
Dječak je sa porodicom boravio u Sloveniji, gdje je, prema preliminarnim informacijama, došlo do tragičnog incidenta – Samko se, kako se sumnja, ugušio komadom hrane. Detalji još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni, a policija Republike Slovenije nastavlja istragu, iako se za sada ne sumnja na postojanje krivičnog djela.
Bez obzira na uzrok smrti, ishod je bio isti – jedan život ugašen u najnevinijim godinama, jedan majčinski život zauvijek obilježen gubitkom.
Dženaza na zemlji bivšeg muža: Oduzeta prava, oduzet oproštaj
Najpotresniji dio cijele tragedije dogodio se na dan dženaze. Uprkos neizmjernom bolu, Sumeja nije smjela da isprati sina na posljednji ispraćaj kako dolikuje. Iako se pojavila na dženazi, bila je izbačena sa strane, primorana da sjedi uz cestu, daleko od tabuta.
Razlog? Dženaza je klanjana na zemlji u vlasništvu njenog bivšeg muža, koji joj nije dopustio ni da priđe mezarju. Nije mogla ni da dodirne tabut svog sina, ni da mu se uputi posljednji poljubac – samo pogled izdaleka, kroz suze i bol.
Prizor koji su svjedoci opisivali bio je srceparajući. Prisutne žene, pogođene prizorom majke koja nijemo gleda iz prikrajka, pokušale su pomoći:
-
Pomicale su se kako bi joj omogućile bar pogled prema tabutu
-
Tražile su da joj se dozvoli da priđe, ali uzalud
-
Suosjećale su s njenim bolom, i same ne mogavši da sakriju suze
Policija na dženazi – zaštita umjesto poštovanja
Zbog ranijih prijetnji i napetih odnosa, porodica i prijatelji Sumeje zatražili su prisustvo policije na dženazi. Policijski službenici MUP-a Unsko-sanskog kantona bili su prisutni, ali ne da osiguraju red – već da štite majku od bivšeg muža, u danu kada je izgubila dijete.
Zamislite apsurdnu i bolnu stvarnost: majka koja, umjesto da bude u prvom redu dženaze svog sina, biva pod policijskom zaštitom, i to ne zbog svog ponašanja, već zbog straha da će joj bivši suprug nauditi čak i u trenutku njenog najvećeg bola.
Majka, bol i poruka društvu
Ova priča nije samo tragedija jedne porodice. To je ogledalo društva koje još uvijek često ne prepoznaje i ne priznaje bol žene, posebno majke, kada ona izađe iz okvira „dopuštenog ponašanja“ u tradicionalnim normama.
Sumeji nije bilo dopušteno:
-
Da dodirne ruku svog sina po posljednji put
-
Da se oprosti kako dolikuje jednoj majci
-
Da prisustvuje dženazi koja joj pripada koliko i bilo kom drugom članu porodice
U danu kada je trebalo da u naručje primi novorođenče, ostala je bez drugog djeteta, i još joj je uskraćen i oproštaj. Ovakve scene ne smiju postati norma. One moraju služiti kao upozorenje, kao poziv na buđenje savjesti zajednice, i kao glas za sve žene koje su utišane tugom i nepravednim sistemima moći.
Šta nas ova priča uči?
-
Roditeljska prava ne smiju biti oružje – Razvod ne smije postati izgovor za uskraćivanje osnovnih ljudskih prava, pogotovo ne u trenucima smrti.
-
Tuga ne poznaje vlasništvo – Niko nema pravo da zabrani majci da se oprosti od djeteta.
-
Empatija mora biti iznad konflikta – Čak i kad brak ne opstane, ljudskost mora.
-
Prava žena na tugu, na oproštaj i na dostojanstvo moraju biti garantovana – bez obzira na njihove odnose sa bivšim partnerima.
Epilog: Jedan pogled, jedno dijete, jedna rana
Samko je iz kuće otišao živ, a vratio se u sanduku. Njegova majka ga nije mogla ispratiti, i nije ga mogla poljubiti posljednji put. Ali ga je voljela, bez obzira na sve. Njena tuga nije manja zato što joj nije bilo dopušteno da plače pored njegovog tabuta. Njena bol je stvarna – i svakome ko je svjedočio toj slici, ta bol je prenesena u srce.
Ovo nije priča o smrti. Ovo je priča o ljubavi majke, o nepravdi, o sistemu koji mora bolje, i o društvu koje treba otvoriti oči.
Jer nijedna majka ne bi smjela da plače pored ceste dok se sahranjuje njeno dijete.
