KO JE TITOVA LJUBAVNICA KOJA JE TOLIKO GLASNO IMALA ODNOSE SA NJIM DA SU DRUGI BEŽALI? Sve o Davorjanki na tacni

Josip Broz Tito imao je duboku naklonost prema ženama, o čemu svjedoče njegova četiri braka i brojne veze s ljubavnicama. Naprosto, žene ga vole, pa čak i kada mu na “Dedinju” priđu velike holivudske zvijezde, uvijek se nađu neke grupne fotografije koje se mogu protumačiti na razne načine.

Dok je bio zatvorenik u Rusiji, oženio se Ruskinjom Pelagijom Belosovom. Njihova zajednica rezultirala je rođenjem Titova najstarijeg sina Žarka. No, njihov je brak raskinuo početkom 1936., a Tito se nedugo potom u Moskvi ponovno oženio Njemicom Lucijom Bauer. Tito je odmah otišao u Pariz na stranačke aktivnosti, dok je Lucija Bauer tragično umrla u Moskvi potkraj 1937., lažno optužena za špijunažu za Njemačku.

Samo dvije godine kasnije Tito i Slovenka Herta Haas, Židovka, odlučili su živjeti zajedno u Zagrebu. No, njihova romansa završila je u svibnju 1941. kada je Tito otputovao u Beograd. Za to vrijeme Hertha Haas ostala je trudna u Zagrebu. Nedugo nakon Titovog odlaska rodila je drugog sina Mišu. Nažalost, kasnije su je uhvatile ustaše. Ali 1943. Herta Haas je zamijenjena za skupinu njemačkih stručnjaka koji su zarobljeni u Bosni dok su tražili uran za Hitlerovu atomsku bombu. Nakon izlaska iz zatvora ponovno je srela Tita, ali on je već bio zaljubljen u Davorjankom Paunović…

Nakon 18 mjeseci veze, Davoljanka i Jova su u ožujku 1941. godine doživjeli veliku prekretnicu. Davoryanka je dobila partijsko povjerenje da prati Josipa Broza Tita u Zagreb. Zbog okolnosti joj je bilo zabranjeno otkrivati ​​bilo kakve detalje svog putovanja u Jowu osim činjenice da je putovala. Razvod je probudio snažne emocije, a Davoyanka je prolila mnogo suza.

U siječnju 1942. izbio je rat, a putevi dvoje ljubavnika ponovno su se sreli. Jovo Kapičić, obavljajući dužnost komesara Lovćenskog odreda, podnio je Titu izvještaj o njihovim nedavnim neuspjesima. Nije očekivao da će ovaj susret biti njegov prvi susret s vrhovnim zapovjednikom. Kad su se vrata Titova ureda odjednom otvorila, pojavilo se poznato lice – bila je to Davorjanka.

Iako je bio zadovoljan njezinim opstankom i prisutnošću u Vrhovnom stožeru, morao se brzo vratiti u svoju jedinicu nakon što je podnio izvještaj Titu. Prošla su dva mjeseca od njihovog posljednjeg susreta, a ovoga puta u Foči…

Dogovorila je večernji sastanak na Pont Foca, gdje mu je pažljivo pripremila rupčić pun poklona – kutiju cigareta, upaljač, sapun, češalj i rupčić. Čvrsto su se zagrlili i cijenili taj trenutak. Nekoliko dana kasnije Kapičić se ponovo vratio u Foču.

Dok sam hodao uskom popločanom ulicom u užurbanom gradu, pozornost mi je iznenada privukao brzi mimoilazak dvojice konjanika. Nakon što su prošli pedesetak metara, odjednom su stali. Na moje iznenađenje, jedan od konjanika mi se počeo približavati i tada sam ga prepoznao – Tita. Pitao me gdje sam i zašto se ne javljam, tražeći objašnjenje. Kad sam se počeo ispričavati, oči su mi se okrenule prema drugom vitezu. U tom trenutku sve je postalo jasno. Preda mnom je stajala Davoljanka, zagledana u moju prisutnost… Ova živa sjećanja rječito piše Tamara Nikčević u svojoj knjizi Goli otoci Jove Kapičića Down.

Davorjanka, koja je bila 29 godina mlađa od Tita, ostala je s Titom tijekom cijelog rata. Priča se da je njezino strastveno vođenje ljubavi uznemirilo vojnike, koji su čuli njezine jecaje i uzdahe iz Titova šatora. Ova Davorjanka imala je toliki utjecaj na Tita da je, kada su Nijemci napali Dvar, uvjerila Tita da se zajedno s njom preda Nijemcima u naizgled beznadnim okolnostima. No, Tito se nije predavao sve dok Sreten Žujović nije zaprijetio samoubojstvom.

U proljeće 1946. Davorjanka Paunović umire od tuberkuloze. Prema Titovom naputku, njezino posljednje počivalište bilo je u blizini Bijele kuće. Tito je želio da mrtvi ostanu s njim, a govorilo se da bi svaki dan plakao na grobu i svako jutro položio grimiznu ružu.

Iste godine iz Ličana vojni bezbjednjaci dovode Jovanku Budisavljević koja postaje njegova suputnica.

Ova žena iz Davolije, s opasnim sjajem u tamnim očima, misterij je koji čeka da bude riješen. U srednjoj školi, Davoyanka se pridružio političkoj organizaciji Skje, koja je tada imala samo 63 člana stranke u okrugu Požarevac. Na nju su utjecale Vera, Blanca i Olga, poznate kao sestre strica Miletića, s kojima se zbližila nakon sestrine smrti. U Požarevcu poznatije kao “Crvene djevojke”, te su djevojke imale važnu ulogu u širenju komunističkog pokreta u susjednim selima, privlačeći veliki broj djevojaka da mu se pridruže.

Tijekom prve godine škole upoznala je Jova Kapičića, mladog studenta medicine i istaknutog studentskog zagovornika koji je postao predani komunist. Uskoro razvija snažne osjećaje prema njoj. Njihov zajednički život trajao je godinu i pol. Partija je odobrila njihovu “vezu” i Davoyanka je ubrzo dobila stranačku iskaznicu. Pokazala je izvanrednu sposobnost te je imenovana časnikom za vezu između Beograda i Zagreba. U to vrijeme, uoči rata, imala je priliku upoznati Tita u hotelu Esplanade.Tečno govori njemački, francuski i češki te se odijeva elegantno i ženstveno.

Stranka nije izdvojila sredstva za takve svrhe. Broz nije pružao otpor. No, kako je istaknuo novinar Bogosav Marjanovich, ovaj iskusni i obrazovani agent temeljito je istražio biografiju Aleksandra Rankovića prije nego što je s njim stupio u kontakt. Zaključio je da je Davorjanka bio iznimno vješt agent. Njihova povezanost je trenutna i neporeciva.

U svibnju 1941., pod lažnim imenom, otputovao je u Beograd s Davorjankom na dužnost generalnog sekretara KPJ. Zajedno su pomno planirali pobunu, a Davorjanka mu je bila pouzdan i nezaobilazan partner, upućen u sve povjerljive informacije unutar stranke.

Iznenađuje svoje roditelje posjećujući ih sa srebrnom lisicom sa šeširom. Njezin izgled nije odgovarao tipičnoj slici komunistice. U njihovim razgovorima često ubacuje riječ “dapače”, što pripisuje svojim bliskim vezama sa Zagrepčanima. Dok su se opraštali, uvjeravala je roditelje da je pod budnim okom odgovornog gospodina. Nije ni slutila da će joj ovo biti posljednji susret s Požarevcem.

Zvala se Zdenka Horvat, kako joj je dao Broz, i cijeli je rat bila Brozova ministrica rata. Pri prihvaćanju nove uloge obukla je vojničke hlače, kapu sa šiltom i veliki vojnički kaput. Marširala je rame uz rame sa svojim drugovima, neumorno radila za Tita, dolazila na sve partijske sastanke, brinula se za njega i neustrašivo se stavila na opasniju stranu da ga zaštiti. I u snu je ostala uz njega, spremna da žrtvuje svoj život za njega. Jedino što ju je bilo strah je eksplozija, ali je hrabro snimila Sutjesku usred eksplozija, snimivši fotografiju koja će postati partizanska ikona. Broz je nepokolebljivo vjerovao u nju i štitio ju je od svake kritike.

Davojanka nije bila popularna u Titovim krugovima. Bila je sklona slušati samo Titove riječi, prema drugima je imala arogantan stav i nikada nije prešućivala svoje mišljenje, čak ni kada je bilo upućeno samom Titu. Njezino često iskazivanje bijesa zaradilo je etikete histerične i lude. Odbijala je komunicirati s Rankovičem. Sjećanje Jare Ribnikar kaže da je Davorjanka, kad je bila ljuta, imala opasan sjaj u očima. “U njoj je gorjela vatra, smrvljena svojom težinom”, napisao je Jarrah. Iako je njezin radni učinak bio besprijekoran, njezina buntovna priroda nije se uklapala u hijerarhiju gerilskog pokreta.

Jedan poseban aspekt koji joj je teško opterećivao savjest kad ona i Tito više nisu bili živi bila je njihova zajednička velika strast, koja budi ranjenike. Ne samo da je zaokupio ljudsku maštu, već je dokazao i svoj duboki utjecaj na Tita. Smatrao ju je za sve. Godine 1944. razboljela se na Visu i otputovala u Sovjetski Savez na liječenje pluća. Nakon izlječenja vratila se u zemlju i nakon oslobođenja s Titom preselila u Užčku, da bi se na kraju nastanila u Bijelodvolju.

Ona i dalje služi kao njegova tajnica, zadržavajući skroman stav i ne tretirajući sebe kao gazdaricu vile. Usvojila je prizeman pristup dok je večerala s osobljem, uključujući Tita, u restoranu palače. Roditelji su je podržavali, posjećivali i bodrili na putu. Nažalost, idućeg proljeća njezino zdravlje počelo se pogoršavati, zbog čega je potražila liječenje u Gorniku. Obožavala je pjesmu “Šušti, šušti agarem beli” i često je pjevala njenu melodiju. Nažalost, umrla je 1. svibnja 1946. u Gorniku. U njenu čast jedna ulica u njenom rodnom gradu Požarevcu nazvana je njenim imenom.