Od 1970-ih do 1990-ih godina jugoslavenska kinematografija doživjela je svoj procvat, proizvevši iznimnu kolekciju filmova i televizijskih serija koje će nedvojbeno ostati bez premca u godinama koje dolaze. Unutar ovog značajnog razdoblja jedna se priča ističe kao jedno od najvećih dostignuća u povijesti jugoslavenskog filma…
Danas odajemo počast Borivoju Bori Todoroviću, proslavljenom srpskom glumcu, na desetu godišnjicu njegovog odlaska sa ovog svijeta. Kroz svoj nevjerojatan put u industriji zabave osvajao je publiku raznolikim repertoarom uloga, čime je svoje ime neizbrisivo urezao u povijest našeg nacionalnog filma. Nakon srednjeg obrazovanja u Beogradu, ispunio je vojne obveze prije nego što je krenuo drugim putem. Unatoč tome što je stekao diplomu inženjera strojarstva, naposljetku je odlučio slijediti svoju pravu strast i upisao se na prestižnu beogradsku Akademiju dramskih umjetnosti.
U društvu vršnjaka Ljube Tadića i Slobodana Perovića upisao se u klasu Joze Laurenčića. Međutim, nakon početne glumačke pauze u Beogradskom dramskom kazalištu, odlučio je napustiti kazališnu sferu tijekom 1980-ih kako bi svim srcem nastavio filmsku karijeru. Njegov utjecaj na filmsku industriju je neosporan, uz zapažene portrete u filmovima kao što su “Maratonci trče počasni krug”, “Dom za vješanje”, “Profesionalac” i “Balkan Express”.
Tijekom svoje karijere vješto je tumačio značajne likove u raznim televizijskim serijama, kao što su “Rađanje radnog naroda” (1969.), “Maturanti” (1971.), “Čitav život za vijek” (1971.), “Čardak ni na nebu” “. ni na zemlji” (1978-1979), “Vruć vjetar” (1988) i “Bilo jednom” (1996). Todorovićeva posljednja filmska uloga bila je u ratnoj drami Srđana Dragojevića “Sveti Juraj ubiva aždahu” (2009.). Odrastanje puno izazova proživio je Todorović, rođen u obrazovanoj obitelji u Beogradu 5. studenoga 1930. godine. Bio je mlađi brat poznate glumice Mire Stupice, koju je u mladosti uzdržavao i brinuo o njoj. Tragično, također su pretrpjeli gubitak još dva brata tijekom svojih ranih godina. Nakon očeve smrti, hrabri mlađi brat Bora preuzeo je odgovornost glave kuće, a njihova je obitelj za to vrijeme jedva spajala kraj s krajem.
Budući da je moja majka ostala bez posla, naš je dom postao meta nemilosrdnih napada, ostavljajući nas ranjivima na ledeni stisak zime. Bez hrane i drva za ogrjev, pribjegli smo umotavanju u slojeve odjeće, čak smo pribjegli rukavicama i šalovima, samo kako bismo odagnali oštru hladnoću dok smo se svake večeri smještali u krevet. Usred naših strašnih okolnosti, trenuci smijeha ipak su nas uspjeli pronaći. Bora bi predložio igru sricanja riječi u mraku, ali naše misli nisu mogle odlutati od uvijek aktualne teme preživljavanja.
Tijekom cijele noći, naša bi glad ustrajala, uzrokujući da nam se želudac vrti. S nepunih jedanaest godina Bora se našao na poziciji lidera u našoj obitelji, dok sam ja sa sedamnaest preuzeo istu ulogu. Pokazujući svoju snalažljivost, Bora je napravio improviziranu dasku na kotače i uputio se na beogradsku željezničku stanicu u potrazi za poslom nosača, a sve u želji da nas prehrani. No, naišao je na bešćutnost iskusnih profesionalaca koji nisu imali milosti prema njemu, zanemarili su njegovu mladost i odbacili ga. Srećom, umiješao se naš susjed Mile, vozač tramvaja, koji ga je grdio i prekoravao dok ga je uvodio unutra.
Taj je događaj zapalio neiskorištenu briljantnost u Bori, nadahnuvši ga da njeguje svoju kreativnost u više aspekata svog postojanja. U svojim memoarima pod naslovom “Šaka soli” Mira pripovijeda o smjelim bijegovima pojedinca koji se upustio u mnoštvo pljački. Ovaj bi odvažni pojedinac ukrao ugljen sa željezničke stanice i ugrabio gume iz njemačkog skladišta, prenamijenivši ih za izradu i prodaju potplata za cipele. Nesputan granicama, njegova se lopovluk proširio na sve čega bi se dočepao, često ga dovodeći u neizvjesne situacije.
Jednom su njega i njegove ortake Nijemci uhvatili dok su krali konjska sedla iz skladišta na Tašmajdanu. Dok su stajali poredani uza zid, zrakom je odjekivao prijeteći zvuk šmajsera. Zatim je na zapovijed “paljba” svaki od njih dobio snažan udarac čizmom u stražnjicu. Proslavljeni glumac Bora Todorović iz prethodne veze dobio je sina Srđana, a iz drugog braka dvije kćerke, Danu i Taru. Srđan Žika Todorović, njegov sin, nevjerojatno sliči svom ocu i veliki dio svog uspjeha pripisuje njegovom utjecajnom vodstvu.
Za vrijeme mog vojnog roka Bora me posjetio i predao mi pisani dokument. U poruci je pisalo da imam rok od sedam dana da zapamtim sadržaj, nakon čega ću otputovati u Beograd na prijemni ispit za akademiju. Bora, ne pokazujući previše entuzijazma prema mojim težnjama da postanem bubnjar, često je to nazivao nepoželjnim zanimanjem. Međutim, ovaj me nepredviđeni obrat sudbine usmjerio na putanju bavljenja glumačkom karijerom. Što se tiče osobe koja me prati na ovom putovanju, njihov identitet ostaje neizvjestan.
Na raznim društvenim platformama Žika Todorović objavio je ovu srceparajuću vijest. Boro Todorović, vrlo cijenjeni srpski glumac, suočio se sa pogoršanjem zdravlja nakon operacije slijepog crijeva, zbog čega je primljen u bolnicu u kritičnom stanju. Nažalost, u dobi od 84 godine 2014. preminuo je nakon nekoliko dana liječničke pomoći. Unatoč uspješnoj početnoj operaciji, osjetio je nelagodu i neočekivano mu je pozlilo nekoliko dana kasnije. Liječnici su odmah obavili još jednu operaciju i utvrdili da je doživio moždani udar. Zbog toga je položen u Aleju zaslužnih građana.
