Navršila se godina od katastrofalnih poplava koje su u oktobru 2024. pogodile Donju Jablanicu.
Prošla je jedna godina od katastrofalnih poplava koje su u oktobru 2024. godine razorile naselje Donja Jablanica, ostavivši za sobom razaranja, suze i bolne uspomene koje i danas ne blede. Te noći, između četvrtog i petog oktobra, priroda je pokazala svoju najstrašniju stranu — kiša bez prestanka, bujice zemlje i kamenja, i potok koji se pretvorio u smrtonosnu rijeku odnijeli su 19 ljudskih života i uništili desetine domova.
Među mnoštvom potresnih priča, posebno se izdvaja jedna — priča o hrabrosti, požrtvovanju i ljubavi. To je priča o Ernadu Begoviću, čovjeku koji je, u trenucima kad je priroda rušila sve pred sobom, pokazao šta znači biti pravi heroj. Njegova hrabrost i žrtva postale su simbol onoga što znači voljeti i štititi porodicu bez oklijevanja.
Noć kada je sve nestalo
U noći katastrofe, Donja Jablanica bila je prekrivena mrakom, kišom i strahom. U samo nekoliko minuta, mirno naselje pretvorilo se u more blata, kamenja i oborenih stabala. Iz lokaliteta kamenoloma iznad naselja pokrenula se ogromna masa zemlje koja se sručila direktno na kuće mještana. Ono što je nekada bilo porodično ognjište Begovića, u kojem su Ernad i njegova supruga Lejla odgajali svoju djecu, nestalo je u svega nekoliko trenutaka.
Lejla danas s tugom i nevjericom govori da gotovo nema ni traga od njihovog doma. Sve što su gradili četvrt stoljeća, sve uspomene, predmeti i zidovi — iščezli su u nekoliko minuta.
„Iako sada živim na drugom mjestu, svaka kiša u meni izaziva paniku,” priznaje Lejla. „Moram popiti tabletu za smirenje. Još uvijek idem psihologu.” Njen glas drhti dok opisuje noć u kojoj je izgubila sve osim života svoje djece.
Trenutak kad je počeo pakao
Te kobne večeri, Lejla je radila. Kiša je padala, ali ništa nije nagovještavalo katastrofu. Kada se vratila kući, za samo 15 minuta mirno veče pretvorilo se u pakao na zemlji.
„Čuli su se čudni zvukovi, kao da se brdo ruši,” prisjeća se. „Munje su sijevale, grmilo je. Moj muž je otvorio vrata da vidi šta se dešava, i tada je voda počela prodirati u hodnik.”
Dok su čekali u hodniku, voda im je već bila do koljena. To nije bila čista voda — bilo je to blato, kamenje i krhotine svega što je bujica nosila. Kad su izašli iz kuće, pred njima je bio haos: automobili koji plutaju, balvani koji se sudaraju, stijene koje se kotrljaju niz brdo.
U tim trenucima, Ernad je bez razmišljanja preuzeo kontrolu. Shvatio je da mora djelovati odmah, inače će ih sve progutati nabujala masa.
Herojski čin koji se pamti
Ernad je počeo spašavati jednog po jednog člana porodice.
-
Najprije je na svojim leđima prenio majku.
-
Zatim je uzeo kćerku, potom sina.
-
Nakon toga, pomogao je Lejli i ocu Muhamedu da se popnu do stepeništa kuće lokalnog imama Semira ef. Jahića.
Imam im je otvorio vrata i pustio ih unutra, dok je Ernad ostao napolju, boreći se s bujicom.
Lejla priča da je voda u međuvremenu nastavila rasti i ubrzo im potopila i hodnik. „Popeli smo se u potkrovlje, ali ni tu nije bilo spasa,” kaže. „Voda je i dalje nadolazila.”
Shvatili su da jedini izlaz vodi preko malog otvora iz kojeg su mogli preplivati do džamijske kupole, jedinog mjesta koje nije bilo pod vodom. Uz pomoć kompresora koji je voda donijela iz obližnje autopraonice, oni, zajedno s imamom i njegovom porodicom, uspijevaju preći i preživjeti noć čekajući pomoć.
Dok su se spašavali, Lejlu je cijelo vrijeme mučilo jedno pitanje — gdje je njen suprug?
Trenutak istine
„Mislila sam da je otišao po pomoć,” govori kroz suze. „Bio je hrabar, nikada se ničega nije bojao. Pomislila sam da je već sa spasiocima.”
Kada je svanulo, spasioci su konačno stigli. Među njima je bio i Ernadov prijatelj Sabko. Lejla ga je pitala: „Gdje je moj muž?” Sabko je zašutio i samo tiho rekao: „Lejla… zar nije bio s vama?”
Tada je shvatila istinu — Ernad se nije spasio. Dao je svoj život kako bi njegova porodica preživjela.
„Sve nas je prebacio, jedno po jedno, kroz bujicu, kroz blato i kamenje,” priča Lejla. „Da nije bilo njega, svi bismo nestali. On nas je nosio na leđima, nosio nas je doslovno do života.”
Sjećanje na čovjeka koji je znao šta znači ljubav
Ernad Begović bio je, kako Lejla kaže, saburli čovjek, smiren i dobrodušan. Pomagao je svima, bez obzira na okolnosti. „Za njega nije postojalo ‘ne mogu’, ‘neću’, ‘nemam’. Uvijek je nalazio način da pomogne.”
Lejla danas pronalazi snagu u sjećanju na njegovu dobrotu. „Kada moja djeca prođu čaršijom, želim da ljudi kažu: To su Ernadova djeca. Njihov otac bio je dobar čovjek. To mi daje snagu da nastavim dalje.”
Poslije katastrofe, ostala je sama s troje djece, bez krova nad glavom, bez posla, bez sigurnosti. Mjesec dana provela je u bolnici, boreći se s fizičkim i psihičkim posljedicama tragedije.
Odnos države prema žrtvama
Na pitanje o pomoći institucija, Lejla iskreno kaže da je razočarana. „Država… kao da ne postoji. Da je kako treba, sve bi to već bilo riješeno. Kuće se grade sporo, ljudi čekaju, ulazimo u zimu, a mnogi još nemaju gdje da žive.”
Njene riječi odražavaju frustraciju i bol mnogih koji su izgubili sve u poplavama. Uprkos obećanjima, obnova Donje Jablanice ide sporo, a mnoga obećanja vlasti ostala su neispunjena.
Ipak, Lejla pokušava zadržati vjeru i nadu. „Kuće ćemo sagraditi ponovo. Sve će se jednom nadoknaditi. Ali muža ne mogu vratiti.”
„Da mi je bogdo on ostao živ, za sve drugo bih se snašla,” završava tiho, brišući suze.
Tragedija Donje Jablanice ostavila je duboke ožiljke u srcima preživjelih, ali i snažnu poruku o ljudskoj hrabrosti, ljubavi i požrtvovanju.
Ernad Begović postao je simbol tih vrijednosti — običan čovjek koji je u najtežem trenutku pokazao izuzetnu snagu. Njegova priča nadživjela je ruševine i blato, podsjećajući da istinski heroji ne nose uniforme, već srce i odlučnost da zaštite svoje najmilije.
Katastrofa koja je odnijela 19 života pokazala je koliko su priroda i sudbina nepredvidive, ali i koliko je ljudska solidarnost moćna. Mještani Donje Jablanice, i godinu dana kasnije, žive s posljedicama te noći — ali i sjećanjem na one koji su pokazali šta znači biti čovjek.
Ova priča nije samo o gubitku. Ona je o snazi preživjelih, o ljubavi koja ne nestaje ni kada sve drugo nestane, i o vjeri da će, unatoč svemu, život pronaći svoj put.
