Prošle su četiri godine otkako je svijet izgubio veliku spisateljicu Isidoru Bjelicu, izuzetnu ženu čija je borba protiv raka jednjaka pokazala snagu, ali i slomila srca do srži. Poznata po britkoj inteligenciji i neumornom pisanju, Isidora nas je napustila u 53. godini života, a ipak je uspjela urezati neizbrisive tragove u književnost i srca svojih čitatelja. Maligno divljanje trajalo je godinama, a prisjetimo se njezine izjave 2013. da već osjeća da joj je život gotov.
“Trebala sam umrijeti u proljeće 2013. Samo mi je draga prijateljica dr. Dušica Matović našla karcinom na lijevom jajniku – već deset centimetara, već metastazirao “izuzetno loša prognoza” – i ja trajao četiri godine.
Ovo ne pišem iz očaja, već iz dubokog žaljenja što sam tako dugo živio. Da sam umrla na vrijeme, ne bih doživjela izdaju i razočarenje i sve ono što je neugodno na ovom svijetu. Ljudi bi me sažalili. Mislili bi da sam hrabar i voljen. Kada živite duže nego što biste trebali, svaka iluzija je ogoljena s vas, ostavljajući vas samog s gorčinom stvarnog života”, napisala je Isidora u svom strastvenom pismu.
Otkrila je sve vezano uz bolest, bolove koje je proživljavala, sramotu koju je nanijela njezinoj obitelji. Bila je tako iskrena u objašnjavanju kako bolest izjeda svaki djelić njezina života: ‘romansa, nada i sreća, financijska stabilnost plus obiteljski mir.’ “Izjeda sve djelić – ljubav, humor, novac, sjećanja. Ne preostaje ništa osim straha, boli i patetike”, rekla je iskreno.
Prema njezinoj percepciji, tuga je bila primarni razlog njezine bolesti. Nikada nije pušila, pila alkohol ili se odala nezdravim prehrambenim navikama, ali je smatrala da je emocionalni teret koji je nosila kroz život odigrao ključnu ulogu u nastanku poremećaja. “Tuga je najkanceroznija stvar na svijetu. Imala sam ga u izobilju – rekla je.
Odnosi s majkom bili su prilično složeni
Među stvarima koje je više puta govorila ljudima bio je složen odnos koji je imala s majkom. Isidora nikada nije pokušavala sakriti činjenicu da je sve svoje životne muke osjećala zbog odsustva majčine ljubavi i prisustva, posebno u teškim trenucima. “Volim svoju majku do vječnosti, ali me boli što se nikada nismo uspjele razumjeti.
Kad sam bio na kemoterapiji, ona je bila na godišnjem odmoru. Rekla je da se ne isplati prodavati stan za moje liječenje jer je dijagnoza strašna. Sve sam joj oprostio, ali još uvijek postoji rana koja nije zacijelila.”
Isidora se pokušavala više povezati s majkom, ali uzalud. Radila je s nizom terapeuta, ali se na kraju pomirila s činjenicom da je pogrešno tumačenje bilo, ili će biti, “dio njihove priče”. “Ja sam komplicirana kći, a ona žena od principa. Cijeli život smo govorili različitim jezicima
Bilo joj je teško boriti se s bolešću.
To ju je umorilo, ali iza sebe je ostavila bogatstvo literature i dirljivih poruka. Njezine riječi o borbi, izdaji, ljubavi i smrti svjedoče o ženi koja je živjela intenzivno, voljela duboko i pisala iskreno, ne držeći ništa rezervisano. Njezina posljednja među cvijećem. Žao mi je što nisam ranije otišao i jednako je čin ljubavi koliko i kušnja za svakoga tko ju je morao pratiti niz stazu.
Stoga njezina priča nije samo priča o bolesti nego i o hrabrosti, slabosti i ljudskoj slabosti. Drugim riječima, Isidora Bjelica stoji kao simbol žene koja je uz sve to uvijek ostala ona.
