I godinama nakon izlaska iz dječijeg doma na Bjelavama u Bosni i Hercegovini, Semir Hadžić, mladić koji je tamo odrastao, i dalje se suočava s preprekama stereotipa i diskriminacije.
Izazovi su primarno usmjereni na djecu bez roditeljske podrške i one koji su svoje godine formacije proveli u sličnim ustanovama. Nakon što je pri porodu napušten u rodilištu, samo tjedan dana kasnije ekspresno je premješten u Dom Bjelave.
Njegovo temeljno i kasnije obrazovanje odvijalo se u okviru ove ustanove. Ime je dobio u Domu Bjelave, a prezime mu je dala majka. Prema njegovom sjećanju, njegovi početni koraci i izjave bili su napravljeni isključivo unutar obiteljske sfere tog prebivališta.
Hadžić otkriva da ima brata s majčine strane i dvije sestre s očeve strane. Začudo, priznaje da ih ne poznaje. Kada je napunio 18 godina, njegova jedina želja bila je da se ponovno ujedini sa svojom majkom, želja koja mu je na kraju ispunjena.
Susret, koji smatra neprocjenjivim blagom, za njega ima neizmjerno značenje jer je rezultat spremnosti njegove majke na okupljanje i njezine iskrene želje za ponovnim susretom. Emocije su bile uzburkane, a suze su potekle tijekom ovog iskrenog susreta.
Semir s trunkom kajanja razmišlja o trenutku kada je shvatio da su ga prevarile neiskrene suze, neiskren osmijeh i lažni zagrljaj. On razmišlja o nesretnoj stvarnosti da će zauvijek ostati u mraku, bez ikakvog rješenja za mnoštvo neodgovorenih pitanja koja su mučila njegov um.
Nakon susreta s majkom, otkrio je neiskren plač i umjetne emocije, zbog čega je osjećao grižnju savjesti zbog svog izbora da se ponovno poveže s njom. Nakon toga je vokalizirao svoju čežnju za susretom s ocem, au videu koji se nalazi u nastavku svjedoči ishodu tog susreta.
