Merima i Dušan su par koji je u uspješnom i skladnom braku proveo više od tri decenije. Njihova priča je dirljiva i dirljiva jer uključuje ljubav, vjernost, toleranciju i poštovanje jednih prema drugima, a sve to uz vrlo komplicirane faktore rata i složene političke situacije u bivšoj Jugoslaviji.
One su poruka nade i jedinstva. Godine 1992., za vrijeme rata u Bosni, vjenčali su se u Beogradu. U to su se vrijeme razlike u vjeri i nacionalnosti često koristile kao osjećaji mržnje i podjela.
Baš te 1992. godine sjećam se da je Bosna bila u ratu, koji je do tada kao da je gutao sve što je ljudsko. Bio je to rat nacionalnosti i vjere, pri čemu su se odjednom stvorile dileme je li tko Srbin ili Musliman, je li kršten ili bogomoljac. U to burno vrijeme Merima Buzimkić iz Bosanskog Grahova dolazi u Beograd bježeći od ratnih strahota. A po dolasku u Beograd, 22. listopada iste godine susreću budućeg supruga Dušana. Sudbina je na neki specifičan način uredila da se njihovi životi povežu.
Merima, koja je tražila tetku u Batajnici, slučajno je upoznala Dušana. Nekoliko tjedana nakon njihovog neobaveznog susreta, Dušan je pozvao Merimu na svoju proslavu, a ona je odlučila pomoći najdražoj mami u pripremama. Upravo tada u jednom od tih trenutaka zajedničkog rada zaprosio ju je.
Trenutak koji im je promijenio živote. Merima je odlučila ostati s njim i udati se iako nije imala pojma što se događa s njezinim roditeljima, niti jesu li živi, jer je rat u Bosni bio u jeku i nije bilo pouzdanih informacija.
Nakon tog događaja Merima i Dušan bili su u, danas bismo rekli, vanbračnoj zajednici. Živjeli su zajedno bez službenog vjenčanja oko godinu dana, no na kraju su se vjenčali. Zatim su se oboje zaposlili i počeli štedjeti novac za skromno vjenčanje. Nakon vjenčanja dobili su dvoje djece. Njihova mala obitelj postala je simbol one vrste ljubavi koja ne poznaje granice ni prepreke — ni vjerske ni nacionalne. Reakcije obitelji na njihov brak bile su različite, nisu razumjeli, niti prihvatili njihov izbor; ali su obojica čvrsto stajali na svome.
Merima se prisjeća tačnog trenutka kada je saznala da su njeni roditelji preživjeli. Konačno, nakon nekoliko godina, piše im i kaže da se udala za Srbina Dušana Pavlovića i da zajedno imaju dvoje djece. Iako u početku neodlučni, roditelji su se predomislili čim su ugledali Dušana, jako dobrog čovjeka. Otac Osman, koji je izgubljen, kasnije je saznao da ljubav njegove kćeri prema Dušanu nije stvar koju treba promijeniti. U početku je bio ljut, ali je do tada ljubav i poštovanje prema Dušanu preraslo u njega i postao najdraži zet.
Često spominje da njen otac sada ima tri vjere u kući — jer mu je kći udata za Srbina, jedna sestra živi u New Yorku s Amerikancem, a druga živi u Bosni s Muslimanom. Njeni roditelji su sve to prihvatili i postali ponosni na svoju djecu i njihov izbor – jer ljubav je bila važnija od vjere i nacije.
Roditelji i djeca nikada ne bi pomislili da se u obitelji može sklopiti toliko različitih brakova. Iako Merima za vrijeme svog službovanja u beogradskoj zajednici nikada nije bila u centru pažnje, uprkos tadašnjoj ratobornoj atmosferi, kaže: “Ljudi su me poštovali i ja sam poštovala sve njih jer mi vjera i nacionalnost nisu bili toliko važni u životu”.
Sada Merima i Dušan uživaju u zajedničkom životu i slave sve praznike – Bajram i Božić – jer za njih nije bitno koje su vjere. Najvažnija stvar kod osobe je kakva je. Poštuju sve običaje, Uskrs slave u krugu obitelji, stol je postavljen po kršćanskim običajima, a što je najvažnije, zajedno su. Merima često izjavljuje da život nije samo vjera i nacija nego ljubav i poštovanje prema ljudima. To je bit svakog stvaranja prave obitelji.
