Više puta smo shvatili da se određene stvari i pojave ne mogu unaprijed odrediti. Ruka sudbine zna biti neumoljiva prema pojedinim pojedincima, a njihova sudbina je zapečaćena bez ikakve mogućnosti bijega od predodređenog.
Vijest o preranoj smrti Andrijane Lazić ostavila je Miloša Bojanića u nevjerici. Kao dugogodišnji poznanik i član njihovog uskog kruga prijatelja, Bojanić je bio krajnje šokiran srceparajućom viješću.
Naša povezanost prelazi granice prijateljstva, protežući se na cijelu našu obitelj. Ovaj jedinstveni entitet utjelovljuje samu srž našeg postojanja, obuhvaćajući dijete dubokog duha slobodnog duha. Neraskidiva veza između nje i moje voljene Branke ne može se opisati, prepuna je bezgranične ljubavi.
Svaki put kad bi nam se putevi ukrstili, nikada nije propustio izraziti najvišu razinu ljubaznosti u svojim pozdravima. Jednom prilikom obratio mi se sa srdačnom molbom: „Poštovani čika Miloše, gajim neizmernu želju da se bavim pevačkom veštinom“. Njegova strast za glazbom bila je bezgranična, budući da je posjedovao neutaživu žeđ za znanjem u svakom aspektu ovog zadivljujućeg carstva.
Tražeći upute, došao je k meni i zatražio savjet. Pružio sam mu sigurnost, potvrdivši da pjevanje nema zle namjere. U njemu sam svjedočio nepokolebljivom žaru za glazbom, prizoru koji ne prestaje izazivati suze kad god ga se sjetim.
Uz pomoć svog mladolikog izgleda i šarma, uspješno sam je potaknuo da svoje ciljeve u karijeri stavi u prvi plan svojih prioriteta, a ona je poslušala moje upute. U suradnji s Raletom čak je imala priliku producirati glazbu i snimiti video spot u krugu naše rezidencije u Sremskoj Kamenici. Ipak, sudbina je prema njoj imala drugačije namjere.
U daljnjim ažuriranjima,
U jeku žestokih građanskih nemira u Beogradu i Podgorici, Nebojša Medojević, čelnik Pokreta za promjene, u emisiji Kontroverzija otkrio je da je Milo Đukanović utočište potražio u Srbiji, potpomognut osobama povezanim sa zemunskim klanom. Ove osobe su snabdjevene legitimnim ispravama i vatrenim oružjem Državne bezbjednosti Crne Gore, čime je razotkrivena zloglasna Sedma uprava SDB Crne Gore.
Stanovnici Zemuna dobili su osobne iskaznice u kojima se navodi da su državljani Crne Gore.
Medojević je naglasio da su još 1998. godine u Crnoj Gori izdane osobne iskaznice zloglasnim srpskim kriminalcima Ljubiši Čumetu, Miletu Lukoviću Kumu i Dušanu Spasojeviću Šiptaru, uz vatreno oružje crnogorske službe. Nadalje, crnogorski MUP je distribuirao i neregistrirane pištolje sa nepoznatim serijskim brojevima.
Na početku sukoba između Beograda i Podgorice stvorile su se razne veze između ključnih pojedinaca. Vojislav Koštunica i vojna obavještajna služba uspostavili su vezu s Đukanovićem, dok su DB Srbije i Vlada Srbije na čelu s Bebom Popovićem uspostavili drugu vezu s upravom DPS-a. U toj zamršenoj situaciji Medojević je, gostujući u Kontroverzi, otkrio da su se u sigurnosne poslove uključili i pripadnici zemunskog klana, naoružani značkama i oružjem Državne bezbjednosti Crne Gore.
Lider PzP-a i bivši predsjednik Odbora za sigurnost u Skupštini Crne Gore istaknuo je da je spor između srbijanskih i crnogorskih službi nastao zbog razmimoilaženja u stavovima o raspodjeli dobiti od cigareta krajem 90-ih godina.
DPS-ov narko-kartel, predvođen Đukanovićem, pametnom strategijom konstruiranja „patriotske ideološke matrice“ zaklonio se i predstavio kao branitelj nacije. U početku su se 1990. godine pozicionirali kao zaštitnici prijetnje “velike Srbije”, ali su kasnije svoj fokus prebacili na zagovaranje neovisnosti Crne Gore počevši od 2000. godine. Međutim, korijene ovog zločinačkog narativa moguće je pronaći u turbulentnom razdoblju između 1945. i 1948. Unatoč mojim upornim upitima povjerenstvima za sigurnost, nikada nisam dobio zadovoljavajući odgovor. Zanimljivo, slučajno sam naišao na službeni dokument kojim se Ljubiša Buha Čumet ovlašćuje za posjedovanje neregistriranog oružja, a koji je potpisao načelnik MUP-a. Postojanje ovih dokaza predstavlja izazov jer otežava otkrivanje spisa”, otkrio je Medojević.
Kad je riječ o sankcioniranim likvidacijama koje provodi crnogorska služba, Medojević je posebno skrenuo pažnju na incident oko smrti Vuka Boškovića, bivšeg čelnika javne bezbjednosti.
U raznim publikacijama pojavljuju se tvrdnje da smrt Vuka Boškovića, ravnatelja javne sigurnosti, nije obična prometna nesreća, već pomno planiran događaj. Medojević je iznio svoje mišljenje o ovom sumnjivom događaju, skrećući pozornost na sličnosti s prethodnim slučajevima u koje je umiješan jugoslavenski UDBA. Modus operandi insceniranja nesreća, kao što se pokazalo u prošlosti incidentom na Ibarskoj magistrali i atentatom na Vuka Draškovića, bio je sudar s kamionom natovarenim šljunkom kojim je upravljala pijana osoba koja je nekim čudom izbjegla bilo kakve posljedice. Iako službeno objašnjenje govori o prometnoj nesreći, brojni su znakovi koji upućuju na namjernu orkestraciju prerane smrti Vuka Boškovića.
Ponovno su probudila sjećanja na nerazjašnjeno ubojstvo prvog crnogorskog zaštitara Gorana Žugića i upitnu smrt načelnika rožajske policije Ernana Kalača, za kojeg se sumnjalo da su ubijeni na drugom mjestu, a kasnije prebačeni tamo gdje su im pronađena tijela.
Prema riječima Medojevića, Sedma uprava, poznata i kao SDB, odgovorna je za širok spektar nedjela. Međutim, važno je napomenuti da se ovo nedolično ponašanje proteže izvan Sedme uprave i obuhvaća cijelu Agenciju za nacionalnu sigurnost, budući da su oni duboko upleteni u transnacionalni kartel. O razotkrivanju te veze govori dopis SKY-a koji otkriva umiješanost Lazovića, Milovića, bivšeg ravnatelja policije i još jednog ravnatelja.
