Život moje majke bio je daleko od prosjeka. Sa samo 16 godina poželjela mi je dobrodošlicu na svijet i prigrlila majčinstvo. Kad sam imao dvije godine, donijela je hrabru odluku odvojiti se od mog oca i preuzeti ulogu samohranog roditelja.
Kad sam imao 19 godina, moja je majka primila šokantnu vijest: dijagnosticirana joj je Crohnova bolest. Bolest joj je uzrokovala veliku patnju, uključujući jake bolove, umor i depresiju. Nažalost, ne postoji poznati lijek za Crohnovu bolest. Njezino je stanje bilo toliko teško da je bila podvrgnuta višestrukim operacijama, ali je na kraju morala prihvatiti stvarnost života s trajnom ileostomom. Operacijom joj je napravljen otvor u tankom crijevu, točnije ileumu. Tifani Periš, danas 35-godišnja stanovnica Teksasa, živo prepričava ta sjećanja.
Godine 1995. moja se majka udala za čovjeka koji je s vremenom postao moj očuh. Međutim, njihova zajednica bila je daleko od idilične. Njihovu interakciju karakterizirali su verbalni napadi i stalna svađa oko trivijalnih stvari. Tijekom tog vremena moja se majka borila s kroničnom bolešću koja je ozbiljno utjecala na njezino samopouzdanje. Unatoč svim naporima, borila se da se riješi viška kilograma koji ju je mučio. Težina tih izazova bacila ju je u stanje duboke depresije, što je u konačnici dovelo do odluke da nakon devet godina prekine brak.
Nikada se do tog trenutka nije osjećala istinski oslobođenom, budući da je majka od svoje 16. godine. Tek kad sam sazrio, počela se družiti. U početku se to događalo jednom tjedno, ali je postupno postalo češće. Njezino se tijelo također počelo mijenjati. U nepunih godinu dana izgubila je oko 50 kilograma. Dok je gubitak težine pripisivala svojoj bolesti, nešto zlokobnije se događalo ispod površine.
Tijekom odlaska u trgovinu mješovitom robom došao sam do iznenađujućeg otkrića. Kad sam pregledao njezinu torbu, našao sam kokain strateški skriven u ormariću s lijekovima, zajedno s britvicom i slamkom. Kada je suočena s mojim otkrićima, odlučno je zanijekala bilo kakvu upletenost i svalila krivicu na druge. Taj se događaj dogodio kad sam bio u osnovnoj školi i natjerao me da se povjerim baki i teti o svom problemu. Svi smo bili zabrinuti, bdjeli cijelu noć, ignorirali telefonske pozive, a sada je ova vijest izašla u javnost. Ovakvo ponašanje teško je uskladiti s brižnom i odanom osobom kakva je oduvijek bila. Nikada nije propustila nijednu utakmicu mojih roditelja, uvijek je pružala ruku pomoći drugima, redovito je volontirala u skloništima za beskućnike i uvijek je pokazivala nevjerojatnu količinu nesebičnosti.
Nakon bezbrojnih rasprava, svađa i uvjeravanja, moja je majka konačno priznala da je koristila kokain. Otkrila je da ga koristi za ublažavanje stalne boli. S vremenom je njezina ovisnost eksponencijalno rasla. Osim kokaina, okrenula se i metamfetaminu kada su se tradicionalni lijekovi protiv bolova pokazali neučinkovitima.
Bitka je bila žestoka i puna bijesa. Moja majka si je u deset godina 13 puta pokušala oduzeti život. Nakon njezina prvog pokušaja, težina njezine situacije postaje sasvim jasna, izvan naših najgorih strahova. Donijeli smo tešku odluku da je pošaljemo na odvikavanje, ali smanjena financijska sredstva spriječila su je da završi cijeli program. Očajnički smo joj željeli pomoći, a pomoć joj je jednako bila potrebna, ali teret novca teško nas je opterećivao, pogoršavajući našu tjeskobu. Nažalost, ponovno je pala u ovisnost o drogama, a sa svakim povratkom stanje joj se pogoršavalo.
Ubrzo je počela krasti našu imovinu. Bilo da je riječ o bakinom skupocjenom nakitu ili vlastitim stvarima, besramno ih je rasprodala. Postupno je paranoja obuzela njen um, uvjerena da smo je izdali. Živi u stalnom strahu, uvjerena da je nemilosrdno progone stranci.
Na kraju se šira obitelj okupila i udružila sredstva kako bi prikupila novac da ona provede šest mjeseci u centru za odvikavanje u Mississippiju. Unatoč tome što je željela produljiti svoj boravak, tamo je otkrila novi smisao za duhovnost i vjeru. Odlučna da nešto promijeni, izrazila je snažnu želju završiti program savjetovanja i svojim iskustvom pomoći drugima koji se suočavaju sa sličnim problemima. Nažalost, samo dva tjedna nakon povratka kući, ponovno je upala u začarani krug upotrebe droga, krađa i prijevara. Konačno je došlo vrijeme da se suoči s posljedicama svojih djela. Kad smo se izborili za kućni pritvor umjesto zatvorske, odlučila se udati za dilera droge puno starijeg od svojih roditelja, nadajući se da će joj nova uloga udane žene omogućiti da izbjegne zatvorsku kaznu. Međutim, njezine su se nade na kraju izjalovile i osuđena je na 18 mjeseci zatvora.
Prije zatvaranja živjela je s novopečenim suprugom koji ju je izlagao fizičkom maltretiranju i nasilju. No opskrbljivao ju je i narkoticima, što je u konačnici utjecalo na njezinu odluku da se uda za njega.
Nakon godinu i pol zatvora izašla je na slobodu, a samo dva sata kasnije ponovno je bila ovisna o drogama. Umjesto da nas zamoli za prijevoz, inzistirala je da njezin muž dođe po nju, a mi smo odmah shvatili implikacije. Naše razočaranje u nju je opipljivo.
Noć prije njezine tragične smrti, policija je otišla do njezine kuće s njezinim suprugom zbog incidenta obiteljskog nasilja. Nakon što su otišli, užasnuto je nazvala moju tetu, ispričavši joj kako ju muž opet pokušava zatvoriti. Tražeći utočište, povukla se u kupaonicu i hitno kontaktirala svoju obitelj za pomoć.
Njezino tijelo pronađeno je u zoru na podu kupaonice u rezidenciji njezina supruga. Vidjelo se kako njezinim venama teče metamfetamin i smrtonosna količina sedativa. U tom sam trenutku osjetio mješavinu emocija – zbunjenost, tugu i ljutnju. Nisam mogao razumjeti njezino ponašanje i mislio sam da je egocentrično i nepromišljeno. Međutim, s vremenom se moja perspektiva promijenila i sada imam više razumijevanja.
Ljudi koji odluče okončati svoj život ne bi trebali biti označeni kao sebični. Oni podnose unutarnje borbe koje mi ne možemo vidjeti. Moja majka si je tragično oduzela život jer se više nije mogla boriti. Možda nikada nećemo saznati koliko je dugo nosila teret izgubljene bitke, a da to nismo ni shvatili. Važno je razumjeti da njezini postupci nisu bili grešni jer Biblija ne navodi eksplicitno samoubojstvo kao grijeh. Jedini pravi grijeh je ne pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Važno je upamtiti da čak ni u trenucima usamljenosti, osoba nikada nije istinski sama. Obratite se, zatražite pomoć i bit ćete podržani.
