U 80. godini života u subotu 23. marta preminuo je bosanskohercegovački pjesnik, književnik i scenarist Abdulah Sidran.
Tijekom 1960-ih ostavio je neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti svojom poezijom i prozom, dobitnik je više prestižnih priznanja kao što su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Društva književnika Bosne i Hercegovine, Godišnju nagradu Izdavačke kuće “Svjetlost” i Zmajevu nagradu.
Dotična osoba ima cijenjenu poziciju scenarista za značajne filmove poput “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu”. Također, priznat im je i ugledni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Bjelave će dati brojne tekuće rijeke.
Među mnoštvom oproštajnih poruka, jedna je jučer uistinu zaokupila moju pažnju. Bila je to oproštajna poruka nikog drugog do Emira Kusturice.
U Kusturičinoj poruci povodom obilježavanja Sidranove smrti navodi se da će s Bjelava poteći brojni potoci, s Vratnika će navirati vodene bujice, u Hrasnom će se pojaviti i nestati obilje bara, niz voda će se slijevati, padati obilne padavine, bezbrojne će zime i ljeta proći prije nego što se pojavi tako izvanredan talent kao što je Abdullah.
Dvojac filmaša koji su zajedno postigli veliki uspjeh.
Posebno je zapažena poruka koju je prenio Kusturica, jer je poznato da su dvije strane bile u sukobu.
Tijekom 1980-ih Kusturica i Sidran činili su vrlo uspješan filmski dvojac, a njihova su imena urezana zlatnim slovima u jugoslavensku kinematografiju nakon što je njihov film “Otac na službenom putu” osvojio prestižnu Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu.
Nakon osvajanja prestižne nagrade “Zlatna palma”, slučajno smo naletjeli na elektronsku arhivu u kojoj se nalazi Sidranov intervju za Studio iz 1985. godine.
Tijekom procesa razvijanja scenarija za film ‘Otac na službenom putu’ zatvorio me u hotel.
Sidran je u intervjuu govorio o raznim temama, uključujući suradnju s Kusturicom i redateljevu rezerviranost prema njemu.
Na Kusturičin uvjet da mu treba gotov scenarij za suradnju sa Sidranom, Avdo je odgovorio izrazom uvjerenja da ga doživljavaju kao pisca koji sporije radi i cijeni vlastitu umjetničku samostalnost.
Bijelac je sigurno došao do svoje granice sa mnom, jer me odlučio kupiti u baru i spriječiti me da uživam u piću. Zatim me odveo do hotela, držeći me za ruku. Sidran se prisjetio vremena kad smo surađivali na scenariju Oca i kako me zatvorio u dubrovački hotel da slučajno ne naiđem na barski ambijent.
Rat pogađa svaku stranu pojedinačno.
U budućim suradnjama s Kusturicom izrazio je želju za višim poštovanjem prema njegovom pisanom radu.
Dolaskom rata, pojedinci su se brzo svrstali uz svoje frakcije.
Želja mu je bila tetovažom trajno obilježiti Miloševićevu kožu.
Prije nego što je rat uopće počeo, Kusturica je već zauzeo stav, čvrsto se svrstao na jednu stranu. Priča se da je 1990. godine u jednom intervjuu otvoreno iskazao podršku Slobodanu Miloševiću, što je izazvalo žestoku reakciju Sarajlija. Zanimljivo, Kusturica se tada nije potrudio pojasniti svoj stav.
U intervjuu za Vreme 2011. neizravno je izrazio uvjerenje da Slobodan Milošević posjeduje viziju, pripisujući tu spoznaju ocu redatelja iz Sarajeva.
Tijekom tog perioda čvrsto sam se držao uvjerenja koja mi je usadio moj otac Murat, koji je odigrao značajnu ulogu u oblikovanju temelja mog života. Jedno od njegovih učenja duboko je odjeknulo u meni: bez Miloševića, mi bismo kao partizani bili izloženi poniženjima na ulicama. Bilo je to vrijeme kada je Vuk Drašković, istaknuti oporbenjak, dao jezivu izjavu da će svatko tko u Raškoj istakne tursku zastavu ili bilo koju drugu zastavu osim srpske suočiti s teškim posljedicama, uključujući gubitak ruke i zastave. Takve okolnosti su me navele da razmislim o tetoviranju Miloševićevog lika na ramenu. Intenzitet moje privrženosti nekome tko bi mi mogao pružiti osjećaj pripadnosti bio je dubok. Međutim, Milošević nije ispunio moju krajnju želju da vodim zemlju koju volim i kojoj pripadam. Umjesto toga, našao sam se pod vlašću drugog do samog kraja. U konačnici, on nije bio vođa kakvom sam se nadao, kako se tada izražavao Kusturica.
Tijekom zajedničkog druženja Sidran je tvrdio da je Murat Kusturica, s kojim se družio, povezan s obavještajnom službom (UDBA ili KOS), te da je njegova novinarska profesija samo fasada.
Dok je njegova supruga Senka Numanović bila sekretarica suda, on sam je bio zaposlen u Sekretarijatu za informiranje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH).
No, da se vratimo na temu Emira i Slobodana Miloševića. Emir se prisjeća da se našao na meti Marka Miloševića, sina balkanskog mesara, nakon što je otvoreno kritizirao Slobodana. Prema Emirovim riječima, Mira Marković bila je idejni tvorac ovih progona.
U istom intervjuu, Kusturica je otkrio da je nepravedno prikazan kao negativan predstavnik Srba, etiketa koja je u konačnici vezana za gospođu Marković, autoricu klevetničkog pamfleta. Situacija je eskalirala do te mjere da je Kusturica tijekom putovanja u Pariz nasilno izbačen iz prve klase leta, iako je imao valjanu kartu. Zbog toga je donio čvrstu odluku da se više nikada ne vrati u Srbiju i Sarajevo. No, njegov stav se promijenio kada je Vojislav Koštunica, koji je postao predsjednik SRJ, osobno pozvao Kusturicu u posjet.
Prvo okupljanje starih prijatelja i voljenih.
Godine 2010. Abdullah i Emir ponovno su se sreli u Goraždu nakon završetka rata. Prije toga postojali su planovi za sastanak, pa čak i zajednički filmski projekt 2009. godine. Nažalost, ti su pokušaji na kraju propali. Detalje ovih događaja Abdulah Sidran podijelio je sa srpskim izdanjem Nedeljnik.
Srdačno pismo upućeno osobi koja se osjeća duhovno izgubljeno, a koje je napisao Kusturica Sidranu nalazi se na web stranici 058.ba.
U Italiji je postojao izvanredan bankar po imenu Graziano Mangoni koji je duboko cijenio umjetnost. Velikodušno je potpomagao razne kazališne skupine, pa čak i financirao festival u Anconi. Mangoni je jako cijenio naše filmove, posebno smatrajući Kusturicu genijem. I njegova je žena s veseljem čitala moje pjesme na talijanskom i čak je naučila napamet nekoliko redaka. Nevjerojatno je i pomisliti da je upravo ovaj bankar 15 godina nakon Daytona skovao plan kako “pomiriti” i spojiti zavađene kolege i prijatelje – scenarista Sidrana i režisera Kusturicu. Išli su toliko daleko da su preveli moj scenarij “Prvi put s ocem na izbore” i tražili stručna mišljenja o njegovoj vrijednosti. Vještaci u Rimu procijenili su ga na vrtoglavih 150.000 dolara, koliko bi bio moj honorar! No, ništa od toga nije važno ako Kusturica odbije suradnju. U nastojanju da nas okupi, Graziano Mangoni organizira festival u Anconi, pružajući priliku Kusturici i meni da se ponovno nađemo nakon svih ovih godina.
U rujnu 2009. godine održan je festival. Emirova rock grupa je trebala održati koncert, a ja sam imao svoju književnu večer. Aranžmane je napravio muškarac. No, dogodilo se nešto neočekivano – na kraju nisam došao na koncert. Glazba je bila preglasna i teško sam je podnosila. Možda bih uspio da je glasnoća bila smanjena. Zanimljivo, u Sarajevu me često kritiziraju da mi smeta ezan, ali zapravo me muči jačina decibela. Kao rezultat toga, nisam bio na koncertu, a čovjek nije došao na moju književnu večer. Naši se putevi nikada više nisu ukrstili. Bilo me je sram pred izvanrednim Gracijanom Mangonijem koji je organizirao cijeli festival za našu korist, ali nije uspio”, prisjetio se Sidran.
Godine 2010. održan je dodatni skup u blizini Kusturice, točnije na Mećevniku.
“Krećem, a Kusto je okupio televizijsku ekipu. S nama je i cijenjena novinarka Antonela Riha koja je došla dokumentirati naš susret. Dok se pozdravljamo, Antonela postavlja pitanje: ‘Hoćemo li izmijeniti tri poljupca?’ Na što ja odgovaram: ‘Dva poljupca bit će dovoljna.’ Osjećao sam se pomalo nelagodno zbog prisutnosti tih krupnih pojedinaca koji su ga okruživali, kao da su mu bili zaštitnici. Jednom su se prilikom postavili ispred njega, tobože sluteći sukob između nas. To je dovelo do strastvenog neslaganja oko posebna stvar”, ispričao je pisac.
Iako se moj otac zvao Murat, njegov pravi identitet bio je ukorijenjen u srpskom podrijetlu.
Godine 2015. Kusturica je napravio značajan vjerski prijelaz koji je postao poznat javnosti. Obred krštenja primio je u obližnjem pravoslavnom manastiru Savina, koji se nalazi u neposrednoj blizini Herceg-Novog.
Prema njegovom iskazu, ustvrdio je da se njegov otac Murat izjašnjavao kao ateist i da se osobno izjašnjavao kao Srbin.
Za početak, tu je bio moj otac, čovjek obuzet svojim idealima, koji su postali sama bit mog vlastitog identiteta. Dok se zvao Murat, njegovo srpsko podrijetlo imalo je prednost nad svime, čak i nadmašujući moje osobne sklonosti. Drugi aspekt, od velikog kulturološkog značaja, usko je vezan za mog književnog i filozofskog idola Andrića, koji se također svrstao na ovu stranu. Upravo se ovaj aspekt suočava s najvećim poteškoćama, a kada se suočite s izborom gdje stati, sasvim je logično stati na stranu onih koji podnose najveće nedaće. To je bila odluka koju sam donio shvativši da je nemoguće biti Jugoslaven. “Moje krštenje je bilo više odraz mog socijalnog porijekla, jer su moje razumijevanje vjere oblikovali kulturološki aspekti duhovnosti. Stoga mi prihvaćanje tradicije nije bio izazov”, rekao je jednom prilikom Kusturica.
Kada je govorio o svojoj obitelji, spomenuo je da su neki članovi prihvatili islam, ali su nastavili podržavati svoje pravoslavne običaje.
Tijekom tog razdoblja, Kusturica je otvoreno priznao da njegova obitelj ne prakticira islam te je pojasnio da se nije preobratio, nego da je kršten. Nadalje je otkrio da njegova muslimanska loza traje 250 godina, no prije toga su se njegovi preci izjašnjavali kao pravoslavni kršćani.
