Priča o gospođi čije je dijete svekrva izbacila na ulicu nakon muževe smrti toliko je bogata detaljima, od kojih su mnogi potresni.
Liza je sjedila na hladnoj drvenoj klupi na mjestu koje više nitko neće posjetiti, u starom zaboravljenom parku. Kaput joj je bio toliko star da je nije mogao zaštititi od jakog zimskog vjetra koji je fijukao oko nje s takvom strašću, strašću koju je osjećala čak i kroz sve slojeve odjeće koju je nosila.
Uz nju, maleni joj je čvrsto stisnuo ruku, taj slatki dvogodišnji sinčić čija je gesta izražavala povjerenje u nju kao u jedini nepokolebljivi bastion, jedino izbavljenje od hladnoće koja je duboko zagrizla u kosti. Nježno ga podupirući, pokušala je utrljati malo topline u njegove drhtave udove, a misli su joj se neprestano motale.
Napuštena do krajnjih granica, izgubila je pojam o svemu. Pokušavala je zadržati suze koje su se naizgled neprestano kotrljale. Ali nije mogla. Dok je sjedila tamo, u tami večeri, sinulo joj je da je izgubila sve što je izgradila: bez doma, bez novca i bez što sad.
Prije samo nekoliko sati njezin se život zauvijek promijenio. Njena svekrva je saznala i tek premašila temperaturu vrenja prema njoj nakon muževe smrti. “Jeste li došli ovamo nešto pripremiti?” – vikne Nadežda Sergejevna, tresući torbu pred sobom. “Mislio si da će sve ovo ostati tvoje? Ne trebam te! Sin mi je umro, a tvoje mjesto je sada pred vratima!”
Liza je pokušala nešto reći, ali svaka joj se riječ utapala u plač.
– Nemam kamo! vrisnula je, očajna.
– To više nije moja briga! svekrva bez stida, bez traga.
A onda su vrata pala uz tresak koji kao da je prekinuo posljednju vezu s godinama za koje je tu kuću još mogla nazvati domom. Do sada je stajala na trijemu, s djetetom u naručju i torbom preko ramena u koju nije uspjela staviti ništa od onoga što je nekad bilo njezino. Vjetar joj je prolazio kroz kosti, ali ništa nije bilo tako hladno kao hladnoća koja joj se uselila u dušu.
Tako je sjedila u parku, ponovno se prisjećajući trenutka kad su se za njom zatvorila vrata. Čvrsto je držala sina i mislila: “Možemo mi to.” Ali kako? Kako? To joj je pitanje samo odzvanjalo u glavi. On, još nedovoljno svjestan svega što se događa, podiže pogled prema njoj, očiju punih povjerenja.
“Mama, idemo li kući?” – pita tiho.
Kako reći dvogodišnjaku da više nema dom? Da su izbačeni kao nešto opterećujuće, i nitko ih više neće?
“Uskoro, dušo”, rekla je Liza, skrivajući knedlu koja joj je natekla u grlu.-Kraj teksta
Okrenula je oči tako da on ne vidi suze koje su joj klizile niz obraz. Kaotične misli – kamo da ide? Kome da se obrati?
