Olga Jovičić kći je legendarnog skladatelja Mikija Jovičića čije su pjesme uvijek prelazile tanku granicu između osjećaja i kakofonije. Riječi unutarnje boli i tuge, često više odražavaju pisca nego implicirano “ti” u stihovima. Preminuo je vrlo mlad, ostavivši iza sebe dragu čija će sudbina biti scenarij za film.
Tijekom svoje karijere, Miki je bio u mogućnosti izvesti duete s brojnim istaknutim glazbenicima narodne glazbe u industriji, kao što su Miroslav Ilić, Zorica Brunclik, Ana Bekuta, Marinko Rokvic, Vesna Zmijanac, Jašar Ahmedovski, Ljuba Aličić i Lepa Lukić.
“Sneg je opet, Snežana”, “Ti si lijek za moju dušu” i “Dođi da mi zgriješ ruke” neke su od najboljih pjesama njegovog stvaralaštva. Većinu svojih hitova posvetio je Šabanu Šauliću – legendi ‘kralju’ narodne glazbe.
Miki je imao troje djece – Zorana i Olgu s pjevačicom Zoricom, a Stefana s Vanjom koju nikada nije upoznao jer je Stefan rođen mjesec dana nakon Mikijeve smrti 15. siječnja 1996. Olga je prošla kroz duboko emotivno djetinjstvo obilježeno gubicima i trivijalnostima ht d as sestra, nije živa.
“Imala sam svu ljubav i toplinu koja je potrebna od njihovih roditelja dok sam bila sa svojim roditeljima, iako među njima u njihovom braku nije sve bilo dobro. Kad sam bila dijete od devet godina, izgubila sam majku u prometnoj nesreći. Ovo trauma se duboko utisnula u mene, majka je bila u komi 11 dana prije nego što je mogla umrijeti, a otac se razbolio od tuge”, prisjećajući se Olga.
Od dvoje roditelja, Olga je oduvijek osjećala bližu povezanost s ocem, koji ju je budnu pjevao uz jastuk i činio joj najljepše trenutke djetinjstva. “Bio je umjetnik u duši, romantičan i nježan čovjek. Često bi pisao pjesme koje su govorile o tuzi gubitka moje majke, žene koju je volio do srži svog srca.”
Bila je to burna ljubavna priča, a Olga se prisjeća Mikijeve agonije što je ostavio suprugu: “Moji roditelji su se razveli. Razdvojili su se. Vjenčali su se u crkvi i to nije potrajalo. Mami je otišla, a Papi je odlazio noću na grob; Tada bih spavao.”
siječnja 1996., u naručju svoje kćeri. “Veliki gubitak. Znao je da ga to ubija do zadnjeg dana. Tri cigarete dnevno. Pisao je pjesme do kasno u noć. Zadnja riječ mu je bila osmijeh – najljepši osmijeh na svijetu. Njegov pogled nikad ostavio me.”
Olgi je život postao težak nakon očeve smrti. Mislila je da će se njen stariji brat oženiti i brinuti o njoj, ali sudbina je imala drugačije planove. “Brat Zoran je bio uz mene. Kad su moji roditelji putovali, on je pazio na mene. Ali nakon očeve smrti, sve je bilo tako teško.”
Olga se nosila s nekim velikim problemima, osjećajući da je niti jedna obitelj ne razumije ili podržava. “Bila sam ljubomorna na maćehu, osjećala sam se kao da nisam bitna. Pitala sam se zašto je moj otac umro zbog ljubavi moje majke, a ne zbog čovjeka koji bi živio za mene. Bila sam premala da bih se rasuđivala te misli.
Danas Olga s ljubavlju i poštovanjem njeguje uspomenu na svoje roditelje: „Moj otac je do posljednjeg daha bio pravi umjetnik pun ljubavi. Život ga je ispunio ljubavlju i boli. Moja misija je u svemu poštovati njegovu uspomenu.”
Iako je život Olgu ostavio siroče u nježnoj dobi, sudbina vjeruje da ova vrsta ljubavi živi kroz mene. ‘Njihove priče su moja motivacija da nastavim. Moj otac je umro za ljubav, ali samo na taj način je dokazao kolika moćna sila može biti sila koja pokreće svjetove.”
