Na setu filma “Crna Gora” glumac Svetozar Cvetković našao se u sceni za koju vjeruje da će ga pratiti do kraja života. Izvrstan poznavatelj glume i izvanredan profesionalac među kolegama umjetnicima, ovo je bila sljedeća u nizu velikih uloga koje je odigrao. Ljetos je osvojio nagradu “Pavle Vuisić” za glumu. U potpunosti je to zaslužio.
Navodno su posebne žene konstanta cijelog njegovog života i jednoj od njih odlučio je posvetiti ovu nagradu. “Prije sedam-osam godina, kad su se ljudi opraštali, bili su jako emotivni, jer su vjerovali da će to biti naš posljednji susret.
Morao sam prestati snimati iz nekog razloga, nekoliko projekata, a tijekom putovanja na Sjever koje mi je trebalo razbistriti glavu, naletio sam na liječnika koji mi je vratio život – omogućio mi da budem s vama večeras. Zove se Nada Basara i zahvaljujem joj na ovoj nagradi.” –
Nedavno je u podcastu “Agelast” podijelio neke nevjerojatne priče sa filmskih setova, naglašeno skinuvši lak s onoga što se činilo kao idilično snimanje filma “Crna Gora”. Čak se i sada živo sjeća kako mu je redatelj prišao i šaputao mu na uho dok se spremao snimiti eksplicitnu scenu s 20 godina starijim kolegom — ‘Možda bi se uzrujao kad bih to podijelio s njim. Naša prva suradnja bila je u Crnoj Gori, gdje smo zajedno snimali.’
U to vrijeme glumila je sa mnom u “Pet lakih komada” – Susan Anspach, i bilo je to predivno iskustvo. Ja sam imao 22, a ona 42; ona mi se činila vrlo ozbiljnom ženom. Jako sam je cijenio, ali Mak je imao Vizija za stvaranje najdužeg poljupca ikada snimljenog na filmu. Tako smo uvježbavali taj produženi poljubac koji nikad niste pročitali: ona bi skočila na mene, a mi bismo plesali među ostalima ljubeći se.
Stalno se pripremala za te vježbe, koristila je sprej za usta i sve mi je to bilo jako zabavno, sa smiješkom se prisjeća Cvetković i nastavlja. Ovim putovanjem na kraju stižemo do sobe u kojoj spavam, što je stvarno nešto, ima tuš nalik na madrac i prostor okrunjen kukuruzom. “Pa, vas dvoje ćete voditi ljubav u krošnji žita”, primjećuje Mak u tom trenutku. Primjećujem njezin pogled prikovan za to razmišljajući kako možemo nastaviti.
Ušao sam pod tuš, a zatim je ona ušla u svoj. Prvo što se izgovori je “Ne gledaj”, na to kažem “Da, obučen sam u hlače do golog tijela, srpske, partizanske” Njeno sljedeće pitanje za mene “Jesam li debela?” Zatim je došlo vrijeme da se snimi scena u kojoj bi trebali priznati svoju ljubav. Dakle, evo nas u polju kukuruza oboje potpuno goli. Ležim na njoj s ručnikom preko leđa, iako doduše nisam siguran zašto je ta iluzija potrebna.
Podsjeća na Švedsku. Narod toliko oslobođen da se čini tako nezamislivim. I sad se sve odvija. Pomno postavlja kadar, od rasvjete do perfekcionističkog detalja, svi su izuzetno profesionalni. Sve je sinhronizirano kako smo se dogovorili i odlučujemo voditi ljubav tamo. Pa legnem na nju– taj trenutak traje oko 15 minuta, ona mi tiho pjeva pjesme na uho– na kraju legnemo i pričamo koliko god možemo.
Osjećao se nelagodno što je bio izložen između njezinih nogu, a onda se redatelj nagnuo i šapnuo nešto zbog čega je zaboravio čak i svoje ime. Kako god pogledate, nalazim se kako ležim između njezinih nogu. Spominje da snimamo. Kad ga stave unutra, zatvore ga “Stani, stani!” uzvikuje Makavejev dok spušta poklopac, prilazi mi i šapuće mi nešto na uho. Od tog trenutka izgubio sam pojam o vlastitom imenu. Nježno mi je rekao “Ako uživaš u tome, imaš ga!”
