Dvije duge godine razmišljala sam o tome da ostavim Davida. Koliko god me svi smatrali ludom, mučila sam se i borila sama sa sobom za njega i što je najvažnije za naše dijete, da ga ne povrijedim. Način na koji bih mogla povrijediti svog sina u razvodu nije nešto s čime bih se mogla tako lako pomiriti, ali duboko u sebi bila sam svjesna da sam nesretna i da moram učiniti nešto za svoje emocionalno stanje.
Svi, uključujući i moje prijatelje, rekli su mi da je David “dobar muž” jer nije trošio novac na stvari poput kockanja. Ali meni ovo nije bilo dovoljno. Jedini način na koji sam uopće mogla smatrati da sam njegova žena pretvorio se u emocionalno mučenje iako smo bili daleko od vrste para koji se stalno svađa.
Uvijek smo se slagali, smijali zajedno, imali manje sukobe i melodrame. Međutim, polako se iskra između nas počela smanjivati. Jednostavno nisam bio sretan na kraju. Iako su mnogi mislili da ću se u zadnji čas predomisliti, nakon našeg razgovora odlučila sam se i rekla mu da želim razvod.
Razmišljala sam o mnogim godinama svog života s njim i naše djevojčice koja je tada imala samo sedam godina. Morala sam se suočiti ne samo s vlastitom nesrećom nego i s krivnjom za ono što sam mislila da uništava naš obiteljski dom. Bilo je to užasno bolno razdoblje, ali znala sam da nešto moram dati.
Nakon što smo se razdvojili, počeo sam osjećati puno manje tog stresa i tjeskobe. Kako se pokazalo da je trebalo neko vrijeme da konačno prodamo našu kuću, život s Davidom bio je praktički u nesređenim situacijama. Bilo je to jako teško vrijeme – nisam znala tko sam i osjećala sam se potpuno izgubljeno.
Nije se radilo o tome da se uvijek borim za sebe, nego za to da se ne osjećam povezano s osobom pored sebe. Imao sam snove za cijeli život poput onih mojih roditelja, u sretnom braku 40 godina. To je slika koju sam želio. Vjerovao sam da me čeka više, iako nisam bio siguran je li potpuna sreća nešto što ću ikada postići.
Nakon prekida, bila sam na sebi. Otišao sam u teretanu, počeo raditi stvari koje su me činile sretnom – poput bojanja kose, stvaranja novih dobrih navika. Na kraju svega sam se zaljubila u život. Osjećao sam da sam mnogo bolji, fizički i emocionalno, nego prije. Uistinu sam dugo bila nesretna u braku, ali nisam bila opterećena nesrećom već sam dugo bila nezadovoljna.
Često se osjećam krivim i sada kada se osvrnem na to vrijeme jer ranije nisam bila dovoljno hrabra. Ipak, dopuštam si biti sretan, jer sam bio dovoljno jak da napustim vezu koja mi nije donijela sreću ili mir. Moja poruka je i za druge žene koje su zapele u lošim brakovima kako bi naučile da nije sebično brinuti se za vas i vašu sreću. Žene ne trebaju osjećati da čine nešto “previše sebično” ostavljajući nesretnu situaciju. Svaka žena ima pravo na sreću i ispunjenje, bez obzira kakvu ‘presudu’ društvo pokušalo izreći svoje ‘presude’.
