Nebojša Glogovac bio je jedan od najtalentiranijih glumaca i omiljenih glumaca na našim prostorima, čovjek koji je svojim talentom ostavljao publiku bez daha. Sve što je radio bilo je autentično i duboko dirljivo; način na koji je portretirao svoje likove na pozornici i platnu urezao ga je u svijet umjetnosti.
Glogovac je bio poznat po tome što se brinuo da svaki lik maksimalno ‘živi’, ulijevajući osjećaj realnosti i iskrenosti koji su hipnotizirali publiku. Svojim šarmom i jedinstvenim osmijehom osvojio je ne samo domaću, već i svjetsku publiku, a njegova su djela urezana u srpsku kazališnu klasiku.
Rođen je u Trebinju, ali je odrastao u Pančevu, gdje je i razvio početni interes za umjetnost i scenu. Karijeru je započeo na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, ali je brzo stekao reputaciju nevjerojatno talentiranog.
Prvu veliku prijelomnu točku u karijeri ostvarila je uloga u filmu Ubojstvo s predumišljajem (1995.), gdje je svrstan među najznačajnije glumce svoje generacije.
Nakon njih došli su filmovi poput Bure baruta (1998), Munje! (2001.), Klopka 2007., i Krugovi (2013.) u kojima je Glogovac zablistao igrajući likove s unutarnjim sukobima. Gledatelji su ga obožavali i na pozornici, što ga je učinilo jednom od ključnih figura među glumcima svoje ere.
Izuzetno je cijenio odnose koje je imao sa svojim kumom Vojinom Ćetkovićem. Ćetković je u knjizi Glogi otkrio da je Glogovac dva puta plakao za suprugom glumicom Slobodom Mićalović.
Prvi put je zaplakao kada mu je Ćetković rekao da će biti otac blizanaca. Bili su u kazalištu i Glogovac je dirnut otišao u WC, vratio se s naočalama i uplakan. Huddersfield ga je još jednom rasplakao tijekom nastupa u predstavi kada je Sloboda rađala njihove kćeri Veru i Milu.
Glogovac je bio poznat i po svojim mudrim izrekama, uvijek govoreći da “uvijek treba biti dobar” bilo da se netko želi zahvaliti ili odužiti. Njegova misao o dobroti i kulturi življenja ostat će zauvijek duboko urezana u srcima publike koja ga se sjeća s velikom ljubavlju i poštovanjem.
Jeste li znali da je pčela jedino biće koje proizvodi hranu koju jedemo? Med koji proizvode pčele je stoljećima prisutan kao prirodni zaslađivač i lijek, a njegova proizvodnja je prilično nevjerojatan rad unutar same pčelinje zajednice.
Naime, svaka pčela ima svoj specifičan posao u košnici, pri čemu pčele radilice skupljaju nektar sa cvijeća i vraćaju ga u košnicu na preradu. Ovaj nektar prolazi nekoliko kompliciranih procesa; unose ga u posebne ćelije saća, dodaju mu enzime iz svojih žlijezda, a zatim zamahnu krilima tako snažno da se u kratkom vremenu većina viška vode u rijetkoj tekućini pretvori u gusti slatki med.
Pčele također pomažu u oprašivanju, prenoseći pelud s cvijeta na cvijet kako bi se biljke mogle razmnožavati. Preko 75% usjeva koji se uzgajaju u svijetu ovisi o pčelama koje ih oprašuju – to znači da bez pčela ono što jedemo uglavnom nije dostupno! Zapravo, pčele su danas u opasnosti zbog pesticida, gubitka njihovog staništa i klimatskih promjena. Zato je sve više onih koji sade cvijeće bogato nektarom za ‘hotelske’ vrtove za pčele kako bi ih pokušali spasiti.
Kao rezultat njihovog mukotrpnog rada, med ima izrazito jedinstven okus, ali i velike zdravstvene dobrobiti – ima antibakterijska svojstva te se koristi za smirivanje kašlja i ubrzava zacjeljivanje rana.
