Po riječima mudrog starca Pajsija, roditeljska kletva je najpogubnija od svih. Nadalje, on tvrdi da majčino prokletstvo ima čak i veću snagu od čarobnjaštva. Uvriježeno je mišljenje da je kletvu roditelja najteže svladati, jer može spriječiti napredak i uspjeh u životu. Časni i pronicljivi Pajsije ispričao je pravu anegdotu koja oslikava utjecaj majčine kletve. Tijekom svoje priče podijelio je priču o siromašnom čovjeku kojeg su mučili bolest i loša sreća. Ovaj čovjek se našao u nesporazumu sa svojom majkom, a ona mu je, mudro, dala savjet: „Iako imaš moju podršku, potreban ti je i moj blagoslov da bi uspio.
Nakon trenutka oklijevanja, progovorio je. “Mislim da mi ga neće dati, oče.” Umirio sam ga rekavši: “Samo pokušaj. Ako odbije, reci joj ovo: ‘Jedan me stariji čovjek savjetovao da razmislim, jer ćeš i ti jednog dana predati svoju dušu Bogu.’ Po njegovom odlasku, njegova majka ga je blagoslovila, potvrdivši: Dok je čovjek govorio, udijelio je snažan blagoslov djetetu, zazivajući Abrahamovo ime. Ubrzo nakon toga, čovjek je otputovao na planinu Atos, noseći obilje darova i odišući neobuzdanom radošću. Cijelim svojim putovanjem neprestano je slavio i zahvaljivao Bogu, a oči su mu navirale od suza sretnice.
Čovjek mora shvatiti da učinci prokletstva, ili čak samo neodobravanje roditelja, mogu biti nevjerojatno snažni. Čak i ako roditelji verbalno ne proklinju svoju djecu, samo ljutnja na njih može uzrokovati da se djeca osjećaju kao da su im životi obavijeni tamom i ispunjeni patnjom. Ova djeca često podnose mnogo muka u svojim sadašnjim životima, iako bi mogli pronaći olakšanje u sljedećem životu kada vrate svoje dugove.
Abba Isaak objašnjava da pojedinci “jedu pakao” podnoseći agoniju u svojim trenutnim životima, u konačnici umanjujući muke s kojima bi se suočili u zagrobnom životu. Kako duhovni zakoni stupaju na snagu, patnja u ovom životu umanjuje kaznu s kojom bi se suočili u paklu. Međutim, čak i roditelji koji osuđuju svoju djecu na đavla, u biti daju vragu vlasništvo nad njima. Dajući takvo obećanje, oni zapravo predaju sudbinu svoje djece. Važno je zapamtiti te posljedice kada dajete takva obećanja.
U mjestu Farasa živio je bračni par s malim djetetom koje je često plakalo. Otac, frustriran stalnim uznemiravanjem, uzviknuo bi da dijete treba poslati “k vragu”. Kako je sudbina htjela, kad god bi otac dao ovu izjavu, dijete bi nestalo iz njegove kolijevke. Ojađena majka tada bi tražila pomoć Hadžiefendije.
Pričalo se da su dijete ugrabili demoni, za što su Hadžiefendiju molili. Kao odgovor, Hafendija bi istupio, proučio molitvu pored kolijevke i dijete bi se vratilo. Ovaj proces se ponavljao više puta, što je navelo ojađenu ženu da upita: „Hadžiefendija, neka su tvoje molitve sa mnom, koliko ovo još mora trajati?
Sam čin posjeta mi nikad ne postane dosadan, a pitam se osjećate li se i vi tako kad me posjetite? Govorilo se da će vragu dosaditi i napustiti dijete, ali to se nikada nije dogodilo. Zapravo, dijete je odraslo i postalo je poznato kao đavolji potomak, a izazvalo je velike nemire u cijelom selu, ne ostavljajući nikoga na miru. Moj otac je jako patio zbog njega. Dijete bi prišlo jednoj osobi i govorilo joj neistine o drugoj, zatim bi prišlo drugoj osobi i reklo isto. To bi izazvalo veliku svađu, pa čak i fizičke obračune. Kad bi se pokušali suočiti s djetetom, ono bi ih izmanipuliralo da mu oproste. Uistinu je bio đavolski. Kao da je bio vražjeg roda. Vjerojatno je Bog dopustio da se to dogodi kako bi ljudi naučili biti oprezniji i svjesniji. Ne zna se kako će Bog suditi ovom čovjeku, ali bit će mnogo lekcija koje treba naučiti.
Najvrjednije blago na svijetu je nesumnjivo blagoslov roditelja, dok je najcjenjeniji dar u monaštvu primanje blagoslova svoga Starca. Zbog toga vrijedi izreka “Traži blagoslov od svojih roditelja”. Sjećam se majke koja je imala četvero djece i bila je u velikoj nevolji. Plakala je, žaleći što se nijedno od njezine djece još nije udalo. Duboko sam suosjećala s ovom udovicom i stradanjem njezine siročadi. Unatoč mojim žarkim molitvama, činilo se da se ništa nije promijenilo. Činilo se kao da postoji neki temeljni uzrok koji je još nepoznat.
Prema riječima djece, na njih su bačene čarolije. Brzo su razjasnili da nije riječ o vještičarenju, jer bi bilo očito. Pitao sam je li ih možda majka opsovala, na što su mi potvrdili. “Naša majka”, odgovorili su, “kada smo bili mladi i nestašni, ponavljala bi nam kroz dan: ‘Da ostanu panjevi, da ostanu panjevi’.
“Reci svojoj majci da se probudi i popravi svoje”, uputio sam djecu. “Zamoli je da prizna svoje grijehe i obeća da će ti od sada davati samo blagoslove.” U roku od osamnaest mjeseci svo četvero djece su se vjenčali. Činilo se da je njihova majka, koja je bila siromašna udovica, u stanju očaja. Djeca su bila neukrotiva, prelazila su granice pristojnosti, a majka ih je psovala zbog ponašanja.
Pretpostavimo da roditelji prokunu svoju djecu i nakon toga umru, kako bi se djeca mogla osloboditi prokletstva? Ako djeca traže osjećaj “krivnje” u sebi, mogu otkriti da nisu poslušala roditelje i uzrokovala im nevolju, što je rezultiralo prokletstvom. U ovom slučaju, ako doista osjećaju grižnju savjesti i priznaju što su pogriješili, popravljajući se, mogli bi pronaći oslobođenje od prokletstva. Nadalje, ako se djeca trude da se duhovno poboljšaju, mogu čak pomoći u oslobađanju svojih roditelja. “Gospodine, i mene su moji roditelji prokleli kad sam stupio u samostan”, rekao je stariji čovjek. „U tom slučaju prokletstvo postaje blagoslov.
Psovka koja se smatra “pristojnom” je neobičan koncept. To implicira da govornik želi zlo primatelju, ali to čini na način koji je društveno prihvatljiv, a ne pretjerano agresivan. To je jedinstven način izražavanja frustracije ili ljutnje bez pribjegavanja eksplicitnom i nepristojnom jeziku.
“Je li prihvatljivo reći: ‘Neka Bog uzvrati’ onome koji nam je učinio nepravdu?” upita starac. Objasnio je da je ova fraza zapravo oblik psovke, a one koji je koriste đavao je zaveo. Neki tvrde da su osjetljivi, puni ljubavi i razumijevanja, a ipak žele božansku odmazdu. Dok svi težimo položiti svoje zemaljske ispite i ući u vječni život, važno je upamtiti da je ova vrsta “pristojnog” proklinjanja ispod naše duhovne razine i protivna je kršćanskim učenjima. Umjesto toga, trebali bismo slijediti Kristov primjer i reći: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” Najveći je blagoslov primiti nepravedne kletve i odgovoriti milošću i šutnjom.
Ako nas ikada klevetaju ili nam nanose nepravdu ljudi koji varaju ili iskrivljuju istinu, ne želimo tražiti odmazdu ako se to tiče samo nas. Umjesto da im želimo zlo, što je prokletstvo, bolje je oprostiti im iz dubine srca i moliti Boga za snagu da izdrže teret lažnih optužbi nastavljajući voditi duhovni život, čak i ako to mora obaviti u tajnosti. Neka nam i dalje nanose zlo oni koji su skloni suditi i osuđivati, jer nam time nesvjesno spremaju nagradu na onom svijetu. Oni koji su blizu Boga ne proklinju druge, jer ne gaje zlobu, samo dobru volju. Svako zlo učinjeno prema njima biva osvećeno, a oni nalaze veliku, iako nevidljivu radost.
