Fikret Hadžić, zvani Hadžija, trenutno služi 24-godišnju kaznu za trostruko ubistvo koje je počinio, a koje mu se pripisuje kao bogolikom. Osim toga, ne izražava žaljenje zbog svojih postupaka eliminiranja onih koji su ga podvrgli teškim fizičkim napadima i nanijeli mu rane nožem. Lukavčanin, koji se trenutno nalazi u zatvoru u KPZ-u Tuzla, slovi za jednog od najuglednijih zatvorenika u Bosni i Hercegovini. Njegov zatvor proizlazi iz presude za brutalno ubojstvo tri osobe. Vrijedi napomenuti da je prije ovog kaznenog djela Lukavčanin imao čist dosje, bez ikakvih kaznenih djela, čak ni manjeg prekršaja. Sudskom presudom izrečene su mu zatvorske kazne od 24 godine, ali je od te kazne 19 godina proveo u KPZ Zenica.
Njegov narativ započeo je 1997. godine, obilježen sukobom koji se odvijao između njega i kvarteta pojedinaca, od kojih su trojica bili povezani bratskim vezama. Tijekom tog razdoblja, on je vodio ugostiteljski objekt u Lukavcu, koji su posjećivali ovo troje braće i sestara, za koje tvrdi da su zastrašivali druge posjetitelje, što je rezultiralo njihovim odlaskom. Prema Hadžijinim riječima, drvosječe, koji su u pravilu neobrazovani, lako se prepoznaju kada uđu u restoran. Često nose litru u ruci i nose rudarske čizme. Kao rezultat toga, profinjeniji pokrovitelji obično odlaze čim stignu.
U spoznaji koja ga je onesposobila za nastavak redovnog poslovanja, donio je odluku o prodaji svog restorana. Ova se transakcija dogodila 1997., jer se želio okušati u novim poslovima. Prije događaja 2001. godine nikada se nije susreo s pravnim sukobima. Međutim, njegovo postojanje doživjelo je duboku transformaciju nakon napada i ubadanja koje su počinili pojedinci za koje on tvrdi da su isti oni koji su kupili njegov restoran.
Prisjećajući se odgovornih za propast njegovog restorana, Hadžić se posebno prisjeća onih koji su ga nemilosrdno napali na ulici, bez ikakvog opravdanja. Ostavši na rubu smrti, uspio se održati do pravovremenog dolaska policije koja je intervenirala na vrijeme. Zaprepašteni zavijanjem sirena, napadači su žurno pobjegli s mjesta događaja. Hadžić je vjerovao da će pravni sustav osigurati da se suoče s posljedicama svojih postupaka, koji su se svodili na namjerni pokušaj njegova života. Iako su trenutno suočeni s kaznenim prijavama, nitko od njih još se nije suočio s posljedicama svojih postupaka na sudu.
Osoba tvrdi da najbolniji aspekt njihovog iskustva nije bila sama ozljeda, već ravnodušnost koju su pokazali oni koji su odgovorni za nanošenje štete.
Kao odgovor na izostanak posljedica s kojima su se suočili oni koji su ih maltretirali, Hadžija je odlučila uzeti stvari u svoje ruke sastavivši pismo Vrhovnom sudu. Hadžija je u ovom pisanom dopisu zatražio da krivci odgovaraju za štetu koju su nanijeli, predlažući minimalnu kaznu od 10 maraka. Hadžija je čak otišao toliko daleko da je upozorio da će se, ako se njihov zahtjev ne usliši, oni osobno osvetiti svojim napadačima. Unatoč hitnosti i strasti koju su prenijeli u svojim pismima, čini se da Hadžijine molbe nisu shvaćene ozbiljno. Strpljivo su čekali povoljan trenutak da se osvete onima koji su im učinili zlo, izdržavši pritom cijelu godinu.
Hadžić je 1. svibnja 2002. sačinio zapisnik u kojem navodi da se manja grupa od četiri osobe okupila u neposrednoj blizini obližnje trgovine.
Hadžija je dalekozorom uočio okupljanje osoba u trgovini te identificirao četiri osobe koje su ga prethodno napale, zajedno s još oko 17 osoba. Pripremajući se za mogući sukob, obukao je kaput i sakrio skraćenu pušku u rukav. Kako bi spriječio njihov bijeg, prvo je ozlijedio grupu, iako je jedan od četvorice napadača uspio pobjeći. Hadžija vjeruje da je ova osoba božanskom intervencijom pošteđena smrti. Odgovarajući na molbe grupe za milost, Hadžija je jasno rekao da im se više neće dati prilika da mu nanose zlo. Unatoč ishodu svađe, Hadžija je uvjeren da mu je incident nanio nepopravljivu štetu životu.
Nakon završetka suđenja, Hadžić je osuđen na 21 godinu zatvora zbog umiješanosti u ubojstvo tri osobe. Nadalje, sudac je produžio kaznu za dodatne tri godine kao rezultat pisma. Hadžić otvoreno priznaje da ne može iskreno izraziti kajanje za svoje postupke.
Hadžiju su dali uvjeravanje, pozivajući ga da ostane pribran jer su obećali da mu više neće nauditi. Osvrćući se na taj trenutak, Hadžić se prisjeća misli koje su mu zaokupljale glavu: “Pedantno sam isplanirao svoju odmazdu, strpljivo čekao na vrijeme cijelu godinu. No, sada osjećam duboko grižnju savjesti. Dapače, čak sam i priznao tužitelju, priznajući da moji su postupci bili vođeni željom za osvetom.
